понедељак, 27. мај 2019.

LORENCAČO U JDP-u




Na konferenciji za medije upriličenoj, za umetničke krugove poprilično odsabajle, dolazim tek zalečen, ali par glumaca uz Gorčina deluju zreli za dobru hospitalizaciju i tretman toplim napitcima. No, humora ne manjka, pa Gorčin Stojanović glasom koji priziva sećanje na najbolja izdanja Roda Stjuarta započinje:



„Trening je trajao do kasno sinoć. Izaći ćemo 28. maja u najjačem sastavu, bez golmana i bekova. Half liniju čine Benčina, Dragičević i Kuzmanović, na centru su Mićalović i Vasić i napred Lečić i Marić i sasvim u špicu Janketić, a tu je i trener Liješević.  Idemo na pobedu, daćemo maksimum, ostavićemo srce na terenu..“





Boris Liješević vraća razgovor u teatarske vode i ispoveda se:



“Iz neke stare kutije s tekstovima koji čekaju više od decenije, izronio je Lorencačo. Dobio sam ga od Ognjenke Milićević pre gotovo petnaest godina. Odlazio sam kod nje na ručak i tamo je negde, kao posve slučano stajao taj dramski test u pet činova i sa puno likova. Na polasku, ona mi ga, kao uzgred dade, uz reči da je to za mene. Pronašao sam ga, eto, nekih petnaestak godina kasnije.



Uzbudio me spoj velikog istorijskog i intimnog; opšteg i ličnog. U jednoj osobi bore se revolucionar i otac koji strahuje za svoju decu; tiranoubica i dečak koji želi da sačuva svoju dušu i dobar glas o sebi.



Dečak je želio da dobije svoje mesto u istoriji, a izgubio je sve.



Razočarao se, shvatio da je promašio cilj, život. Put u istoriju popločan je porocima, grehom i nepočinstvima.



Ne treba raditi za čovečanstvo i za opštu dobrobit jer se posle ne mogu oprati ruke.”



Prethodna inscenacija u režiji Branka Pleše u maniru teatralne grandence beše davne 1978. godine i prošla je dosta nezapaženo. No bejaše to neko drugo vreme i neka druga tumačenja.



Liješević je nagažovao najtraženije i po mnogima (računajući i vašeg izveštača) najtalentovanije glumce. Crème de la Crème. Beše to pomalo i rizičan gest, jer su oni prezauzeti bilo u pozorištima, a još više glumljenjem po serijama i filmovima. Ali tako to biva ako želite da igrate u Kupovima, da se opet prešaltam na Gorčinov vokabular. U tako, najboljoj nameri, hteo je da malo odmori Miodraga Dragićevića a ovaj mu je odbrusio:



“Mogu odmah da nastavim ili da više ne dolazim.”



Tako je, nekako i odgovorio novinarima:



“Ne bih ja mnogo pričao, dođite pa me pogledajte u onom što najbolje radim!”

 

A glumu Marka Janketića Liješević opisuje kao:



“Ludačku i neobjašnjivu strast jaču od krhkog tela.”




A on komad opisuje kao:



“Komad za sva vremena, o ljudskoj prirodi, o veri u ljude koja gasne.”



Branislav Lečić ne krije zahvalnost prema Jugoslovenskom dramskom pozorištu što je za ovaj komad koji se priprema svega 2-3 meseca otvorio prostor za istraživanje.



“Komad obrađuje pitanja egzistenicje i svestii pri krucijalnim društvenim problemima, a društvo mi prave sve mladi zmajevi, sve glumčine. Radi se o nastojanju mladosti da se približi vlasti i iz te pozicije, poput Bruta, obori tiranina, ali suprotno onoj biblijskoj ‘đavo uze obličje anđela i prevari srca bezazlena’, sasvim oprečno, junak postaje zatrovan tom blizinom i zauvek nesposoban da vrati svoju nekadašnju prirodu.



Kako tretirati divlje vreme, poput današnjeg? Život je izazov i rizik ako imaš glavu, dok je pozorište kuća duha koja, ako ništa drugo, bar poziva na zapitanost.”




Milena Vasić ovako započinje svoje obraćanje:



“Ovaj rad beše po šifri: prepusti se, kroz pročišćenje i probuđenost iz društvene atrofije, njeno prevazilaženje, a moj je lik veseo i optimističan!”



Milan Marić je koncizan:



“Pred naletom fillmova i TV serija pozorište trijumfuje. Ovo je generacijska predstava!”



“Zahvaljujem!”, s drugog ugla stola, dirnut, uzvraća Lečić.



Sloboda Mićalović započinje konstatacijom da je u ovom teatru sve manje gost, da je zahvalna za ulogu u ovom komadu, zabavnom, ali i specifičnom radu podstaknutom od strane reditelja. 





Fedor Šili podseća da je komad arhivski (200 godina star), usput i ne mnogo naklonjen sceni, pre je pisan za čitanje jer je i sam autor na pitanje šta ga nervira u radu na pozorišnom komadu iskreno odgovorio ‘glumnci i publika’, ipak, ispao neverovatno živ i prožet snažnim emocijama.



Petar Benčina upozorava da je postojala opasnost da baš zbog aktuelnosti komad sklizne u pamflet i banalnost, ali se to na sreću nije desilo ni u jednom trenutku.



“Uostalom ovu predstavu još nismo ni završili!”



Vidno zakasnivši, uz poglede kritike upućene od strane Marka Janketića pomalo pokajnički, s žutim rancem na leđima, a predstavljen kao najveća žrtva jučerašnje probe obraća nam se Andrija Kuzmanović, po prvi put na daskama JDP-a, svedoči o tome da ima neveliku ulogu, ali da pristaje i da bude ako ne stativa, a ono farba na stativi u ovoj talentovanoj momčadi. 






Premijera ove inscenacija zakazana je za u utorak, 28. maja 2019. u 20 časova, na Sceni „Ljuba Tadić”. Prve reprize su 3. i 4. juna.



Predstava traje sat i četrdeset minuta i igra se bez pauze.







REČ DRAMATURGA Fedora Šilija








Godine 1830, komad Venecijanska noć Alfreda de Misea doživljava debakl u pozorištu, i skida se sa repertoara posle prve reprize. Od tog trenutka de Mise odlučuje da više neće pisati drame za izvođenje, već samo za čitanje.



Tako, 1834. godine, nastaje komad Lorencačo, zasnovan na istorijskom događaju ubistva firentinskog vojvode Aleksandra di Medičija od strane njegovog rođaka Lorenca 1537. godine.



Čim se suočite sa de Miseovim Lorencačom, svesni ste koliko je važna ta činjenica, da je komad pisan da se čita, a ne da se igra. Od spiska lica koji navodi 36 likova, pa još „paževi, vojnici, kaluđeri, dvorjani, izgnanici, studenti, sluge, građani, itd., itd.”, do scena koje bi u vernoj postavci iskazane piščeve želje morale imati 20 do 30 statista u njima, do samog trajanja, koje bi bilo nekoliko sati duže od uobičajenog trajanja pozorišnih predstava na koje smo navikli, do određenog broja scena koje imaju dijaloge i likove, ali ne nužno i radnju... Sve su to stvari koje vas mogu zabrinuti i obeshrabriti po pitanju lakoće postavljanja de Miseovog Lorencača na scenu.



Međutim, koliko god sve to moglo u prvom trenutku da vas zabrine i obeshrabri, isto tako je od prvog čitanja jasno da postoji „nešto“ u Lorencaču. Da je to komad koji je u svojoj suštini živ, uzbudljiv, dramatičan, koji traži ne samo čitaoca, već i scenu, glumce, publiku. 

Traži onaj čaroban trenutak kad se svetla u Sali gase, a kad se upale, nalazimo se u Firenci u XVI veku.






A šta je to „nešto“ što ovaj komad ima u sebi, i što ga čini važnim i potrebnim za igranje? Prvo je sam lik Lorencača: mladi student, koga patriotizam i gordost navedu na opsesivnu ideju da postane savremeni Brut, da ubije tiranina svoje zemlje, ali na putu ostvarenja svog cilja izgubi samog sebe u ulozi koju igra da bi zadobio poverenje vojvode Aleksandra di Medičija. 

Da bi se približio tiraninu, mora glumiti ulogu razvratnika, ali na kraju zaista postaje razvratnik, i nema načina da se vrati na onog starog Lorenca. Na kraju, i sam čin ubistva skoro da je neka vrsta nihilizma: ni sam Lorenco ne veruje da će ono išta promeniti, ali ga mora izvršiti jer mu ništa drugo ne preostaje, kad je već ceo svoj život žrtvovao u nameri da ga izvrši.



Drugo, Lorencačo u sebi ima izvesni polemički kvalitet. Protagonisti komada se sukobljavaju oko republike, revolucije, patriotizma, vlasti, časti. Teme koje su uvek aktuelne, oko kojih ćemo se stalno svađati, sukobljavati i raspravljati. Baš o tim temama govori Lorencačo, koji je pred vama živ, aktuelan, uzbudljiv, kao što je uvek bio, i kao što će uvek biti.






REČ UREDNIKA KULTURNIKA – TIRANIN JE MRTAV, ŽIVEO TIRANIN!






Istorija Firence neraskidivo je povezana sa istorijom uglednih porodica koje su tamo živele (Mediči, Stronci, Paci). Medičijevi su, neosporno, jedna je od najuticajnijih i najmoćnijih porodice u italijanskoj istoriji, računajući i one, potonje, (naša stvar) ugledne sa Sicilije i Kalabrije. Poreklom seljaci, od XII do sredine XVIII veka) počeli su da se bave bankarstvom, trgovinom i politikom. Vladali su, s manjim prekidima, Firencom (1434. – 1494.; 1512. – 1527. i 1530. – 1737.) i Toskanom (1569. – 1737.). Bilu su veliki pokrovitelji nauke i umetnosti. Njihovu moć najbolje oslikava činjenica da su podarili četiri pape (Leon X, Klement VII, Pio V i Leon XI), a  članovi njihove porodice orodili su se s gotovo svim evropskim kraljevskim dvorovima. 


U potrazi za istorijskim podlošcima za ovu dramu idemo u XVI vek, kada po ponovnom povratku na vlast papa Klement VII proglašava Aleksandra 1532. godine firentinskim vojvodom. Tokom svoje vladavine on se iskazao kao vrlo brutalan i okrutan vladar, ali i kao veliki sladostrasnik. Njegovu vladavinu okončava član manje važne porodične grane, Lorencino (1513. – 1548.) ubistvom 1537.  godine. 




No, Aleksandrovo smaknuće nije razvlastilo Medičijeve. Iz pobočne porodične grane na presto se dovodi Kozmo I. (1519. – 1574.). On učvršćuje moć Medičijevih osvojivši Sienu (1555.), ali se često sukobljavajući sa Francuskom, koja je težila da zavlada ovim delom Italije. 


Lorencačo je sjajna predstava izašla iz JDP radionice i svakako njihove najveća perjanica koja nam ukazuje na jednu poraznu činjenicu. Od vremena preporoda, vremena kasne renesanse nismo ni najmanje napredovali. Nadahnuti glumci (svi odreda), sjajno i nadahnuto, na način primeren vremenu radnje, po dramskom podlošku Alfreda de Misea iz ere romantizma (hiljaduosamstoineka, naravno upriličino diktatima današnjeg vremena), tumače više uloza, povremeno iskakajući iz njih (bilo da je u pitanju fino ironija ili puko tumačenje), uspevši nekoliko puta da prevare i publiku i da je, dodatno, uvežu u svoje dvorske spletke.


Ispostavlja se da je ljudska istorija konstanta, unutar koje se samo menjaju sitni, nevažni parametri, a suština ostaje zauvek ista. Moral i čast, tiranija, patriotizam (najčešće lažan i najčešće iz lične koristi) apsolutna zloupotreba vlasti, bogaćenje i deljenje položaja udvoricama i s druge strane, želja da se takav poredak na svaki način okonča, ali i malodušnosti i nesposobnost mogućih pretendenata da to valjano ostvare čak i kada je posve očigledno da je sve već servirano na tacni. Premišljanje, defetizam, neodlučnost, mirenje  sa sudbinom i strašljivost sastavni su deo ljudske prirode kao i bestijalnost, nitkovstvo, podlost i sračunatost, ali i opijenost do neobazrivosti i odsustva osećaja za stvarnost velmoža na tronu. 

Komad aktuelan sada i uvek, može se vrlo lepo iščitavati i na dnevno političkom nivou. I kada je krv prolivena, kada je konačno i na opšte oduševljenje uzrok zla konačno uklonjen za progres nema mnogo nade. Ispostavlja se da je krucijani problem mentalitet, on se ne zatire tako lako odlučnim ubodom mača, on je snažno stablo moćnog korenja, koji se lako reprodukuje i pojavljuje u izmenjenom, ali tako prepoznatljivom licu. 


Uz karikirano zasedanje i glasanje Veća osmorice koje to, zapravo, i nije. Jer, karte su već davno podeljene. I nikakvo otkrivanje istine ne iskupljuje nas i ne oslobađa od nove laži i nove obmane. Vrtimo se tako i upadamo u vrtloge od Černobilja, preko Kosova, da  Jevanđelja po Asanžu, grizući svoj rep, nesposobni da istinu svarimo, a da je ne povratimo. Do sledeće uzurpacije i sledeće pobune, a onda ajde Jovo nanovo... Okreće se kolo (ne)sreće!


Od početka do kraja ovaj komad svojom dinamikom snažno drži publike prikovanu u sedištu, polako je uvlačeći u radnju i tražeći od nje da se opredeli, a onda je dodatno zbunjujući. Baš kao i pravi život. Uspešna simulacija. Koliko smo u svom delanju usresređeni na lično po svaku cenu, a koliko u stanju da u obzir uzmemo i ono što kolokvijalno nazivamo „opšti interes“. Scenografija propračunato minimalistička, skoro da je i nema, težište baca na same likove i radnju. Kostimi asociraju na epohu i doprinose boljem poniranju u radnju i sve iznesene, a višeslojne teme i dileme. 



Milan Marić suvereno i lako vlada scenom u roli okrutnog vladara i višeglasja Firence, a vešto mu parira, spremajući mu zamku maestralni Janketić, koji pored svih spoljnih zbrkanih dešavanja, prolazi i kroz ličnu katarzu, pokušavajući da je prenese i na ravnodušne i uljuljkane Firentince. 

Kuzmanović je ona hepo kocka koja donošenjem loših vesti pali plamen sukoba, uverljiviv u toj ulozi, a zagrnut plaštom labilno-površne vere. No, najubedljiviji je kada dobije ponudu koju ne može da odbije. Onda tako slikovito pribegava obredu, tako svojstvenom svakoj nepatvorenoj ulizici. Miodrag Dragićević, koji na komad stiže u žurbi, probijajući se kroz mnogobrojnu publiku, samo nekih petnaestak minuta pre početka predstave, teatralan je u svojoj Pjetro Stroci prgavosti i odlučnosti da zadovolji žeđ za pravdom  po svaku cenu i bez ikakvih kočnica.  


Petar Benčine je onaj đavolski ceremonijal majstor koji je tu da sve ustalasa i uzdigne do usijanja, ne hajući za moguće posledice. 


Branislav Lečić kao da igra svoju životnu ulogu, ulogu Filipa Strocija po metodi Lija Strazberga, lik čoveka koji poima svu nepravednost sveta oko sebe, na trenutke kao da zna šta da radi do potpune zaigranosti i opčinjenosti, a na trenutke se prepušta mutnim vodama ravnodušnosti. 


Razigrani i maestralni ženski duo Sloboda Mićalović i Milena Vasić, uvodi u radnju ženski princip, ono privlačno i poželjno, ali, doduše, i ono što pokreće mnoge mračne procese. Ali ko je tako slep da lepotu optuži za pokvarenost koju izaziva u oku i mozgu uspaljenog gledaoca uz to tako moćnog da mu se sve može?



Veliki italijanski književnik Italo Kalvino u "Nevidljivim gradovima" je zapisao: “Postoji dva načina da se ne pati: 

  • Prvi mnogima uspeva: prihvatiti pakao i postati deo njega do te mere da ga ne primećuješ.
  • Drugi je rizičan i zahteva neprekidnu pažnju i učenje: usred pakla prepoznavati ono što nije pakao, i činiti da traje, dati mu prostor“.


Dakle da rezimiram u JDP-u vas čeka pravi masterpis bez i jednog trenutka praznog hoda. Komad koji morate pogledate ako držite do sebe. 

ALFRED DE MISE (1810–1857)  je bio francuski dramatičar, pesnik i romansijer, jedan od najznačajnijih dramskih pisaca epohe romantizma, čija su dela nastala u prvoj polovini XIX veka, a rado se i danas izvode. Iako je prvobitno bio inspirisan romantičarskim pokretom, umetnicima iz tzv. cénacle (kružoka) koji se okupljao u domu Viktora Igoa, nije se slagao s onima koji su stvarali političke idole i dizali ih na društveni pijedestal, pa se odvojio od romantičarskog pokreta.



Prvu knjigu objavio je 1830. Bila je to zbirka Španske i italijanske price. Na sceni je debitovao u Odeonu s komedijom Venecijanske noći koja se nije dopala ni publici ni kritici. Neuspeh ga nije pokolebao nego je nastavio da piše drame „za čitanje“. Objavio je nekoliko drama i dramoleta u dva toma, pod zajedničkim naslovom Predstava u naslonjaču (1832, 1834).



Njegova romantičarska silovitost dospela je do vrhunca pošto je doživeo emotivnu krizu u periodu 1833–1835, kad mu je ljubavna storija sa Žorž Sand donela mnogo patnje, ali s njom, možda i najlepšu lirsku poeziju i drame. Među njima je i istorijska drama Lorencačo (1834), napisana prema Firentinskim hronikama Benedeta Varkija.

Ostale drame: Ne igraj se ljubavlju, Marijanine ćudi, Vrata moraju biti otvorena ili zatvorena, Ne može se na sve misliti, Putovanje u Gotu, Karmozin, Betina, Avgustov san...



BORIS LIJEŠEVIĆ je rođen u Beogradu, odrastao u Budvi, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i završio režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde danas vodi klasu glume. Trostruki je stipendista Gete instituta u Beogradu.

Godine 2005. učestvovao je na skupu Forum Junger Buhenangehoeriger u okviru festivala Theatertreffen u Berlinu.



Saradnik je Zagrebačkog glumačkog studija u kom se bavi Strazbergovom metodom. 

Prve godine profesionalne karijere obeležavaju saradnje sa mladom i srednjom generacijom srpskih dramatičara iz kojih nastaju predstave: Beograd London (Fedor Šili), Dragi tata (Minja Bogavac), Zverinjak (Dušan Spasojević), Projekcija (Miloš Jakovljević).



Režira komade savremenih regionalnih i evropskih autora: Prisustvo (Dejvid Harover), Osvrni se u gnevu (Džon Ozborn), Osećaj brade (Ksenija Dragunska), Bella figura (Jasmina Reza), Pijani (Ivan Viripajev)...



Autorski projekti nastali snimanjem tematskih razgovora s anonimnim sagovornicima koji otkrivaju svoja autentična iskustva: Čekaonica, Plodni dani, Povodom Galeba, Očevi su grad(ili), Peti park. Projekat nastao iz improvizacija u procesu rada: Čuvari tvog poštenja.




Rad na tekstu, odnosno dugotrajni rad s piscem na materijalu, poslednjih godina obeležava njegove procese i čini osnovu rada u probnoj dvorani i na pozornici, kao što su predstave po komadima Igora Štiksa: Elijahova stolica, Brašno u venama, Zrenjanin; Fedora Šilija: Čarobnjak, Noćna straža; Damira Karakaša: Blue moon. Predstave prema dramatizacijama romana: Elijahova stolica Igora Štiksa, Jare u mleku Jurija Poljakova, Mirni dani u mixing partu Erlenda Loea, Upotreba čoveka Aleksandra Tišme, Mir na Itaki Šandora Maraija.



Boris Liješević je dobitnik nagrada „Mira Trailović“, „Ljubomir Muci Draškić“, „Bojan Stupica“, „Anđelko Štimac“, „Petar Kočić“, Ardalion, Iskra kulture, Sterijine nagrade, nagrade sarajevskog magazina Dani – Hrabri novi svet. Za režiju je nagrađen na festivalima: Barski ljetopis, Tvrđava teatar u Čortanovcima. Dobitnik je godišnjih nagrada Ateljea 212, Srpskog narodnog pozorišta i Jugoslovenskog dramskog pozorišta.











Alfred de Mise

LORENCAČO

Alfred de Musset



Lorenzaccio

Prevela Mirjana Zdravković





Adaptacija i redakcija prevoda:               Boris Liješević, Fedor Šili, Miloš Krečković

Reditelj :                                                 Boris Liješević

Dramaturzi                            Fedor Šili, Miloš Krečković

Scenograf                                             Gorčin Stojanović

Kostimograf                               Maria Marković Milojev

Kompozitor                                                 Anja Đorđević

Tekst songova                                      Marija Stojanović

Scenski govor                               Ljiljana Mrkić Popović

           






IGRAJU:


Lorenco di Mediči, Izgnanik, Građanin
MARKO JANKETIĆ
Filipo Stroci, Alamano, Korsini, Paci
BRANISLAV LEČIĆ
Vojvoda Aleksandar di Mediči, Kardinal, Kozimo di Mediči, Zlatar, Trgovac, Studenti, Vlastelini, Članovi Veća osmorice


MILAN MARIĆ
Luiza Stroci, Marija Soderini, Vratar,
Izgnanik, Građanka

SLOBODA MIĆALOVIĆ
Katarina Đinori, Gabrijela, Izgnanik,
Građanka

MILENA VASIĆ
Pjetro Stroci, Mafio
MIODRAG DRAGIČEVIĆ
Gospodar Mauriče, Đulijano Salvijati,
Oficir, Izgnanik
PETAR BENČINA
Prior Leone Stroci, Bindo Altoviti,
Kaluđer, Oficir, Izgnanik

ANDRIJA KUZMANOVIĆ

           







Organizator                                                Vladimir Perišić

Inspicijent                                                    Dušan Milosavljević

Sufler                                                            Dragana Anđelković

           



Stručni saradnik za italijansku kulturu Prof. dr Dušica Todorović Lacava

Asistent reditelja                                       Natalija Kidišević

Asistent scenografa                                               Ivana Krnjić

           

Majstor svetla                                            Aleksandar Baštanin

Inženjer zvuka                                            Mina Strugar

Realizator zvuka                                        Aleksandar Major





FOTOGRAFIJE SA PREDSTAVE : Nenad Petrović


DELA ALFREDA DE MISEA U JDP

 

 


13. mart 1968.

NE IGRAJ SE LJUBAVLJU
Reditelj Jovan Putnik



4. april 1978.

LORENCAĆO
Reditelj Branko Pleša



12. januar 1980.

ROMANTIČNE ĆUDI
Reditelj Branko Pleša


Нема коментара:

Постави коментар