"Žirirajući na Konkursu Zlatni hrast Nove POETIKE, imali smo prilike da se susretnemo sa izvanrednim poetskim rukopisima koji posebnom snagom i lepotom ispletenih stihova ostavljaju veoma jak utisak. Zato nije bilo lako suziti izbor, ali je zbirka pesama Na krilima vilinskog konjica Nenada Perića ipak pronašla svoje drugo mesto ne samo zbog upečatljivog talenta pesnika, autentičnosti is pevanog i duboke emocije već i zato što predstavlja delo u kojem se u jednu zajedničku nit upredaju duboko razmišljanje o sopstvenom postojanju, kritika društva, filozofske misli i lirika intime.
Dvadeset pesama, koje su sakupljene u ovoj obimom maloj, ali lepotom napisanog velikoj zbirci, ne iskazuje ni ispovest ni komentar sveta oko nas. One postavljaju pitanja metafizike, morala, istorije i svakodnevice pa cela zbirka izgleda kao jedno dugo putovanje duha u kome se pesnik ne zadovoljava odgovorima već stalno iznalazi nova pitanja. Tako ni čitalac koji dušom čita nema utisak da iščitava pojedinačne pesme već jednu veliku pesmu ispevanu od detalja ljudskog iskustva.
Uvodna beleška zbirke o vilinskom konjicu kao drevnom biću koje može da leti unazad, stoji u mestu i simbolizuje promenu, sreću i slobodu, služi kao ključ za razumevanje cele zbirke. Ona čitaoca uvodi u prostor u kome se vreme ne odvija u hronološkom toku, identitet nije konačno određen a čovek je tek putnik kroz svoju svest. Upravo je ovo put misaone lirike u kojoj glasno odzvanjaju filozofske zamisli, egzistencijalne teskobe i težnja ka osvaja nju slobode i socijalne nesavršenosti savremenog društva. Među pesmama se pojavljuju neke koje liče na male eseje (Budućnost je prazan list, Želja, Pazi šta želiš), društvenu satiru (Oda čovečanstvu, Praznično veče u Ćacilendu), elegiju (Elegija radosti), antiratnu po eziju (Ne ratu) i metafiziku i meditaciju (Prolazak kroz kapiju, Da se nisam rodio). Sve ovo pokazuje da celo pesništvo Nenada Perića pripada savremenoj postmoderni sa upečatljivim elementima simbolizma, egzistencijalizma pa i bodlerovskog uticaja, posebno kada ga priziva u svojoj pesmi Smeće dobrote: Bodler je gledao cvet kako se buđi hrani, / ja gledam prazninu koja gospodari danom, s tom razlikom što umesto u zlu, naš pesnik moralnu lepotu pronalazi u onome što je savremeni svet odbacio.
Prilikom čitanja, oseća se da se pesme u zbirci imaju nekoliko različitih tokova. Jedne istražuju poreklo našeg unutrašnjeg JA, vreme i smisao postojanja (Prolazak kroz kapiju, Da se nisam rodio, Međustanje, Na krilima vilinskog konjica), druge su društveno angažovane (Abortus mozga, Oda čovečanstvu, Praznično veče u Ćacilendu, Bal među mrtvima), treće donose ono najintimnije kod čoveka (Mala prepodnevna dremka, Svaki moj korak, Prijatelji stari) a četvrte u sebi nose moralne i filozofske niti (Želja, Pazi šta želiš, Zašto gomilamo godine, Budućnost je prazan list). Na taj način svaka pesma čini mali most između spoljašnjeg sveta i unutrašnjeg bića, pobune i pomirenja, bunta i nade.
Glavna tema zbirke je čist ekspresionizam: čovekovo traganje za smislom postojanja u svetu koji neprestano donosi otuđenje, zaborav i privid. Prate je motivi vremena, putovanja, promena, sećanja, smrti, slobode, rata, dobra i zla, svetlosti i senki, grada, tišine i očaja. Posebno mesto zauzimaju motivi puta i preobražaja, što se na pri mer ogleda u pesmi Prolazak kroz kapiju, gde lirski subjekat kaže: Ako izađem, biću drugi. / Ako se vratim, biću dokaz / da putovanje nije bekstvo, / nego precizno sučeljavanje, gde put više nije asfaltira ni putokaz ka beskraju prostora već duhovni proces samospoznaje. Sa druge strane, u pesmi Svaki moj korak putovanje ima mnogo vedriji smisao: Nisam hodao putevima / nego sam putovao sobom, gde ova dva stiha mogu da ponesu epitet najlepših u celoj zbirci.
Poezija Nenada Perića je stalna smena ravnoteže filozofije i lirike. Metafore u stihovima su u isto vreme i stilska figura i filozofska tvrdnja: Crvotočina nije rupa, / to je nestrpljenje prostora ili Mozak ti je skup stanova bez stanara. U njima caruju i paradoksi: Telo kasni za mnom, / duša stiže prerano ili Sat bez kazaljki / što tačno pokazu je baš nikad, a prate ih i personifikacije, antiteze, simboli, gradacije i groteske, čime svaka slika predstavlja čistu protivrečnost čoveka kao naj(ne)savršenijeg živog bića. Ona se ogleda i u odstupanju od svega što diktira klasičnu pesmu: slobodan stih, ritam dobijen po navljanjem, a ne rimom a neke od njih podsećaju na prave male aforizme.
Jedna od najlepših i najsloženijih misaonih pesama u zbirci je Prolazak kroz kapiju, u kojoj su metafizika vremena, sopstva i svetlosti stigli do najviših umetničkih nivoa pesništva: Ako izađem, biću drugi. / Ako se vratim, biću dokaz / da putovanje nije bekstvo, / nego precizno sučeljavanje. Ovi stihovi na najbolji način pokazuju anatomiju unutrašnjeg sazrevanja čoveka.
Druga, ali ne manje posebna je upravo ona po kojoj je zbirka i ponela ime, Na krilima vilinskog konjica, koja u sebi sadrži i nežnost, i dubinu i simboličku zaokruženost čitave knjige. Njena tiha emotivnost ostavlja snažan utisak i predstavlja duhovni epilog svih prethodnih pesama. U njoj vilinski konjic nije samo insekt već simbol slobode, preobražaja, povratka sebi (Vratiću se na krilima vilinskog konjica), lakoće duha, ali u isto vreme i prolaznosti i po bede nad vremenom (sleteću na dlan proteklog vremena / kao na list lokvanja). Vilinski konjic, lokvanj i voda nose simboliku mira, prirode i unutrašnje slobode, koji svi sabrani u jedno – zbirku pe sama – čine i ono o čemu ona cela govori: putovanje, promenu, povratak, sećanje i nadu.
Kada sklopite korice ove knjige koja je svojom vrednošću zaslužila nagradu, shvatićete da se ona ne može čitati brzo već traži zastajkivanje, vraćanje na stihove i dijalog sa sopstvenim iskustvom koje se sučeljava sa onim koje nudi lirski subjekat. Da i savremena poezija može biti i misaona i emotivna, i angažovana i lirska, i filozofska i razumljiva, koja ne nudi utešne odgovore već podstiče čitaoca da sam potraži svoje. Da u vremenu u kome je buka glasnija od smisla ona nudi tišinu koja govori, pitanje koje traje i reč koja ne pristaje na površnost. Zato se ni poslednja stranica knjige ne doživljava kao kraj već početak jednog unutrašnjeg leta pesme na pragu svetlosti koja se usuđuje da leti."
kaže u svojoj recenziji Jelena Dilber iz Nove POETIKE






.jpg)







.jpg)
.jpg)