субота, 16. новембар 2013.

"Majstor i Margarita - Jevanđelje po Volandu"

Predstava postavlja pitanje o tome šta se događa kad se dve potpuno suprotstavljene sile, božanska i đavolska, nađu na istom zadatku. Kad svaka od njih treba da probudi uspavano društvo ili njegove pojedine pripadnike koji su toliko uljuljkani u sistemu da ih je nemoguće pomeriti.

Dođe i vreme kad čovek samog sebe proglasi Bogom. Najveći paradoks je u tome što tada Đavo postaje jedini koji može da ga vrati korak unazad i navede ga da se upita da li je to baš tako.

“Majstor i Margarita” je priča o zlu kosmičkih razmera i o ljubavi koja je u stanju da nadjača i najveće zlo. Kroz pripovedanje o Sataninoj poseti Moskvi savršeno je dočarano u kakvoj se opasnosti nalazi pojedinac koji drži do svoje slobode, bio on mesija ili bezimeni umetnik, u jednoj totalitarnoj državi.

Rukopisi ne gore, tvrdi Voland, Bulgakovljev Satana. Majstorov rukopis o Pontiju Pilatu vaskrsava u ponovo napisanom romanu “Majstor i Margarita”.

среда, 8. мај 2013.

BDP - Nedelja, juče, danas, sutra




Komad „Nedelja, juče, danas, sutra“ Ognjena Obradovića izdvojio se upečatljivom, mada gorkom duhovitošću na Prvom konkursu za dramski prvenac Beogradskog dramskog pozorišta. To je svojevrsna antinomija dramskog apsurda, proistekla iz očiglednih, te veoma upečatljivo i vešto iskorišćenih uticaja – od drama Beketa do crtanih filmova poput „Bivisa i Batheda“ i „Saut Parka“, smeštena na margine velegrada, među zaludne, otuđene, zarobljene u besmislu svakodnevice i zaludnosti

Osnovna značenjska referenca komada "Nedelja: juče, danas, sutra" je Beketova drama "Čekajući Godoa". Osim što je u metafizičkom smislu svet izgubio oslonac, društvo u kome su se tinejdžeri Devla i Es našli, djeluje podjednako apsurdno i neutješno. Oni su junaci tragičke farse, a dijagnozu za njihovo ponašanje pronalazimo u realističnije ocrtanim Profesorki, Kurvi i Goksi, likovima kroz koje se prelamaju aktuelna društvena pitanja.

Osim što slika društvo u kome su se našli, komad pokušava da postavi i pitanje lične odgovornosti dvojice glavnih junaka: jesu li Devla i Es samo žrtve ili su ujedno i krivci? Iako su ovakav svet zatekli, da li je Goksa napravio njih ili su i oni napravili njega?

Osim u metafizičkom smislu, naši životi apsurdni su i na daleko konkretnijem, društvenom planu. Kriminalci postaju heroji, škola je nužno zlo − kako za žrtve-učenike, tako i i za mučitelje-profesore. Porodične patologije postale su pleonazam. Problemi su tu da se žive, a ne da se rešavaju.

Jesu li životi koje živimo ipak naši? Jesmo li samo žrtve ili smo ujedno i krivci? Živimo li samo posledice tuđih odluka? Ili smo i mi odlučili?

A da toga nismo ni svesni.


Danas, kada je vreme postalo jedina moneta, dragoceno je i teško sukobiti se sa protokom vremena. Vreme nije nešto što dobijamo tokom života zahvaljujući svom trudu, odricanju, uspešnosti, novcu… Naprotiv, vreme preostaje.

Ovo je priča o ljudima koji čekajući očekuju da im se dogodi nešto. Kao što reče Ivo Andrić:

"Između bojazni da će se nešto desiti i nade da možda ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mračnom prostoru provode mnogi od nas svoj vek."


Produkcija: Beogradsko dramsko pozorište
Autor: Ognjen Obradović
Režija: Milan Nešković
Igraju: Dejan Matić Mata (Devla), Milan Čučilović (Es), Jelisaveta Orašanin (Kurva), Sandra Bugarski (Profesorka), Milorad Damjanović (Goksa)

среда, 10. април 2013.

BDP -Buđenje proleća




Buđenje proleća (Spring Awakening) jeste rock mjuzikl nastao adaptacijom istoimenog kontroverznog nemačkog komada iz 1891. godine čiji je autor Frank Wedekind. Autori ovog rock mjuzikla su Duncan Sheik (muzika) i Steven Sater (tekst).

 

Radnja se događa u Nemačkoj, a bavi se tinejdžerima koji otkrivaju svoju seksualnost.


Brodvejska premijera bila je decembru 2006. u pozorištu Eugene O'Neill, gde je izvođena do januara 2009. godine. Za to vreme mjuzikl je odigran 888 puta. Originalna muzika objavljena je 2006. i osvojila je nagradu Grammy dve godine kasnije.


Režija: Nebojša Bradić

Uloge: Paulina Manov, Nataša Marković, Milica Zarić, Ljubinka Klarić, Ivana Nikolić, Đurđija Cvetić, Milena Moravčević, Ivan Tomić, Daniel Sič, Dragan Petrović Pele, Miki Damjanović, Nebojša Đorđević, Vladan Milić, Žarko Stepanov i Andrija Kuzmanović.

петак, 25. јануар 2013.

Drama pozajmljenog života

Intervju Srđana Golubovića režisera filma „Krugovi“


 -Oba Vaša  filma nose teret lične drame i odluke: kako Mladena („Klopka“) tako i Marka („Krugovi“). Čiji je prtljag teži i da li su po Vama obojica junaci?


-Mladen u “Klopci“ kao i Marko u “Krugovima“ imaju dilemu koja je nadljudska, izazov koji je pred njima je ogroman. Očigledno je da volim da se bavim takvim junacima. Ono to postoji u dramaturgiji kao definicija, obični ljudi u neobičnim situacijama, obični normalni ljudi u ekstremnim situacijama, odnosno situacijama gde se njihova moralnost stavlja na probu. Svakako, sličnost između ova dva filma postoji. Moja je potreba da se bavim upravo ovakvim likovima i situacijama. Verujem da je priča “Krugova“ kompleksnija, prosto rečeno ima jedan širi zamah, koliko moralnog istraživanja toliko i društvenog  rangamana.  Za mene su “Krugovi“ dosta ličan film.


-U kom se krugu pakla nalazi Haris (Leon Lučev), kakav on teret nosi i da li je iko od Vas razgovarao sa Alenom Glavovićem?


-Nismo pričali sa Alenom Glavovićem, gledali smo snimke na youtube-u i na taj način smo izgradili lik. Mislim da je Haris, (kao i svi likovi u filmu) u pokušaju da razreši sopstvene traume i strahove i da izađu iz kruga prošlosti koji im je obeležio život, da izađu iz senke događaja. Harisova drama je ogromna, jer on u stvari živi jedan pozajmljeni život, živi život koji mu na neki način ne pripada, koji je trebao da pripada čoveku koga više nema, Marku. Mislim da je centralna priča odnos između Marka i Bogdana, ona sve objedinjuje. Harisova priča je jako važna, ona govori o žrtvovanju.

-Nastojali ste da analizirate dobro i zlo i ponudite univerzalnu priču o ratu i njegovim posledicama. Koliko je ona slična a koliko različita podudarnoj ambicji vaih kolega, recimo Sasitelja(P.Antonijević).


-Mi na žalost nikako da pobegnemo od tema koje imaju veze sa ratom, naši životi su u velikoj meri obeleženi  ratom, iako većina nas nije direktno učestvovala uvek je bio u našoj neposrednoj blizini. Živimo posledice tog rata. Za mene lično, ovo je poslednji film koji se bavi tom temom, ovim filmom izlazim iz te priče. Snimanje ovog filma za mene je na neki način bio terapeutski. Teme koje se dešavaju oko nas i život je sam po sebi intrigantan.


-Kažete da ste se trudili da se ne bavite ni politikom ni međunacionalnim odnosima već pre svega sudbinama ljudi i da su „Krugovi“ pošten film. Na taj ili sličan način svoje filmove i namere predstavljale su i neke vaše kolege i koleginice, poput recimo Anđeline Džoli (“Zemlja krvi i meda“).


- Prirodno je da svako napravi pošten film, to je normalna stvar. Ja sam se trudio da film ne bude politički, ne zato što sam od toga bežao, nego zato to sam osećao odgovornost prema Srđanu Aleksiću. Njegov čin nije politički, pre svega je ljudski čin, zbog toga nisam hteo da pravim politički film. Politike u filmu ima, zato to je ona prisutna u našem životu, ali sam se trudio da ona bude scenografija u kojoj se kreću junaci. Film se bavi ljudskim sudbinama. Politika je obeležila naše živote ali sam se trudio da to ne bude glavna tema. Pokušao sam da se bavim segmentima ljudskih sudbina.


-Otac glavnog junaka u čitulji, sinu upisao je „Umro je obavljajući ljudsku dužnost“. Koliko smo svi daleko od nje, jer teško je prisetiti se sličnog obavljanja,  a bilo je hiljade prilika za to.


-Njegov otac kaže da je to ljudski, dodao bih da je to humanistički čin, to se ne dešava svaki dan, prava je retkost da neko na taj način štiti drugog čoveka. Ispovest Radeta Aleksića bio je jedan od impusla da snimimo ovaj film, ne samo ta rečenica već i deo ispovesti govori da ukoliko Srđanovo delo donese neke pozitivne konsekvence, u tom slučaju dosta je učinjeno. To jeste jedna od ideja filma. Mogu da kažem da je način na koji je Rade, hrabro i dostojanstveno govorio svih ovih godina, ima nešto što je duboko utkano u ovaj film.


-Kako “Krugove“ doživljava američka a kako evropska publika. Ima li razlike?


-Generalno mislim da publika svugde na svetu na isti način prihvata neki film, ukoliko je filmska priča snažna, ukoliko ima emociju, publika svuda u svetu to prihvata na vrlo sličan način, tako je bilo i u Americi i u Berlinu. Ugao posmatranja je malo drugačiji, u Americi to je uglavnom publika koja o nama ne zna gotovo ništa, i malo je informisana o ratovima na prostorima Jugoslavije. Oni na to gledaju kao jednu ljudsku dramu, prate junake bez ikakvih političkih pogleda, dok je u Evropi drugačija situacija, tamo sve gledaju iz političkog ugla, međutim kad im objasnite da niste hteli da napravite politički film, i da ovo nije politički film, shvataju.


-Ratna i traumatična vremena ostavljaju bar malo prostora i za ljubav. Trag ljubavi i u ratno vreme videli smo kod jednog drugog Golubovića - Predraga, („Progon“) dok je u Vaša poslednja dva filma ona, ljubav dakle deficitarna kategorija, ili za nju nije bilo vremena.


- Kod mene je ljubav deficitarna kategorija. Do sada se nikada nisam bavio ljubavnim temama, ni nečim što je blisko tome, od toga sam očigledno bežao. To je deo moje intime koji sam do sada hteo da sakrijem. Danas mi prija poređenje sa mojim ocem, jer sam za vreme studija tešio da bežim i da stvorim svoj autorski svet. Međutim na ovom filmu sam se malo i vratio, posebno u sceni spuštanja niz brdo, na neki način podseća na jednu od scena iz filma “Tišina“. Što je čovek stariji više zatvara lični krug i dolazi tamo odakle je krenuo, vraća se uticaju porodice. Što sam stariji sve sam bliži estetici svoga oca.