Od 4. do 16. marta 2025. - DOB//Galerija
Umetnički projekat „Kuća“ koji se u Galeriji Doma
omladine Beograda realizuje od 4. do 16. marta, predstavlja prvu samostalnu
izložbu Katarine Drenjanin. Iako mlada umetnica, lični senzibilitet i način na
koji ga pretače u likovni jezik, takođe doslednost i raznovrsnost pristupa temi
kojom se bavi, dali su joj priliku da galerijski prostor pretvori u „kuću“,
preispitujući i pozivajući na dijalog o tome koje sve značenje za nas danas ima
pojam doma.
Katarina Drenjanin koristeći različite medije: video,
instalacija, nađeni objekti, i raznovrsni materijali, govori o osećanjima,
osećajima i sećanjima odrastanja i života u jednoj porodici – jednoj kući.
Odabirom svog likovnog izraza, u koji spada i izbor boja,
materijala, formata, formi, odnosa i slično, umetnica u prvi plan stavlja skup
pojmova koji nas, povezani na taj način, navode na razmišljanja o prolaznosti,
ograničenjima, zatvorenosti naspram otvorenosti, kraju naspram novog početka.
Na izložbi „Kuća“ predstavljeni su interaktivni objekti
velikog formata i tri video-performansa koji pored univerzalnih motiva nose i
duboko lična svedočenja. Izložba kroz povezivanje i razmenu ličnih iskustava na
temu kuće za širi cilj ima stvaranje prostora dijaloga, boljeg razumevanja i
saosećanja.
Izložba pod nazivom ,,Kuća’’ pokazuje umetničke radove
nastale od decembra 2023. do maja 2024. godine, umetnice Katarine Drenjanin, i
predstavlja deo istoimenog izložbenog projekta ,,Kuća’’. Ovde pokazani
umetnički radovi predstavljaju lična svedočenja o osećajima, osećanjima i
sećanjima odrastanja i života u jednoj porodici, jednoj kući. Izložba ne
pokazuje u detalj život jedne porodice, već poneke od sećanja ili osećaja koje
umetnica nosi sa sobom, mentalno, fizički, i koje potom izražava putem svojih
umetničkih radova.
Ona koristi različite medije: nađene objekte – prozore,
stolice, cipele, odela…; i različite materijale: vuneni, akrilni i konac od
jute, filc, metal, silikon, karton, drvo, papir, i druge. Karakter ovih
materijala je potrošnost, upotrebljivost, a korišćenje njih ekonomična ponovna
upotreba stare odeće, starih stolica, starih prozora. Ovakvi motivi asociraju
na prošlost, starost, prolaznost i propadljivost. Umetnica se uglavnom služi
probranom paletom boja: različitim tonovima crvene, bele, crne, ili drugačije,
bojama kreča, maltera, drveta, metala.
Pomenutim materijalima, i u pomenutom koloru, umetnica
rekreira prostore sećanja, zatvorene ili otvorene prostorije, a motiv kuće
transformiše u četvrtaste objekte velikog ili malog formata, nalik na kutije,
asocirajući ih sa osećajem stešnjenosti, zatvorenosti u prostoru kuće. Objekti
velikog formata kao što su ,,Crna kuća’’ i ,,Drvena kuća’’, interaktivni su i
nadovezuju se na univerzalne karakteristike kuća ili domova: crna kuća – sa
stolicom, u senci, u mraku, kao prostor za odmor i prijatno izolovanje od sveta
i buke, ili neprijatan i strašan prostor, samoće i tišine u mraku? Dok sam
naziv crna kuća podseća na opšte izreke, sujeverja i kunjenja, tipa ,,crna
ti!’’, crna mačka, u kojima pridev crn znači nešto sa lošom sudbinom, nesrećom,
nešto strašno. S druge strane, ,,Drvena kuća’’ nosi sa sobom asocijaciju na
nestabilne, stare, ili sklepane domove, koji su nedovoljno sigurni, otporni i
čvrsti, podignuti od potrošnih materijala. Ovaj objekat možemo da razumemo
dvojako, kao metaforu za osećaj nesigurnog doma, ili doslovno, kao prikaz
fizički nestabilne i time nebezbedne kuće.
Predmetnim radovima pridružuju se tri video-performansa,
kojima umetnica ponavlja osećaj zatvorenosti, izolovanosti ili stegnutosti u
telu kroz različite akcije: obmotavanja svojih ruku u crveni konac, stvarajući
pritisak, bol i trnjenje, dok se konac useca u kožu, dovodeći ruke u položaj u
kom su zarobljene, i iz kog moraju tako zarobljene i stegnute da se oslobađaju;
zatim akcija obmotavanja glave, kojim umetnica pojačava osećaj skrivenosti ili
skrivanje, opet pod emotivnom ili mentalnim pritiskom, koji je fizički
ponovljen u akciji obmotavanja; i na kraju, performans odmotavanja stolice,
koji predstavlja čin oslobađanja. U svom radu, umetnica na simbolički način
doživljava performativne akcije, konstruisane objekte, kao i same predmete od
kojih se umetnički radovi sastoje. Stolice nose asocijaciju stegnutosti u
čovekovom telu, krutosti, nepomičnosti, kao što su i one same krute, čvrste. U
pomenutom performansu odmotavanja stolice simbolički oslobađanje stolice od
konca, kao dodatnog pritiska, za nju predstavlja oslobađanje nje same od
pritiska, iako i dalje ona sama ostaje sa zaostavštinom krutosti u telu.
Prvi rad koji vidimo sačinjen složenom upotrebom više
predmeta, objekata, a opet sa upotrebom i akcije obmotavanja, ili uopšte
korišćenja konca, jeste rad ,,Portret mog oca’’. Ovaj rad nam takođe prvi jasno
i direktno pokazuje vezu izložbenog projekta, predstavljenih umetničkih radova
i naziva izložbe ,,Kuća’’, sa ličnim životom umetnice, i otkriva nam
autobiografsku konotaciju izložbe, i pored univerzalnih motiva i prikaza.
Dalje od predočavanja osećaja koje umetnica prepoznaje u
sopstvenom telu ili uopšte u kontaktu čoveka sa objektima, prostorima i
prostorijama za život, ovde vidimo njen lični doživljaj svog oca, predočen kroz
predmete i akcije sa istim tim predmetima. Osetljivi prikaz odsutnosti, težine,
i privrženosti umetnice prema svom ocu. Stara odeća, pantalone, odelo, njegova
su odeća, i nose memoriju toga da ih je on nosio pre dvadesetak godina, za neku
porodičnu svečnost. Starog kroja, kvalitetnog materijala, elegantna, divna
odela. Crne cipele su takođe njegove. Njihova obmotanost u crni konac takođe je
otisak pritiska i težine, ali ovaj put možda one koju on oseća svakodnevno.
Isprepleten konac, svezan u čvorove, tako da se naprave šake, kvrgave ruke,
jedna slobodna, a druga koja drži čvrsto novac, takođe asociraju na njegovu
ličnost, i možda svakodnevnu poteškoću i zadovoljstvo, vezano za novac. Dva
prozorska krila na koja su okačene stvari asociraju na kuću, ili na odsustvo
kuće, i svakako, njegovu povezanost sa njom.
Radovi prikazani u okviru izložbe ,,Kuća’’ ostavljaju
prostora za lična tumačenja, budući da sadrže poznate, univerzalne, predmete i
motive, sa kojima možda svako od nas ima neku ličnu vezu i istoriju: očevi,
kuće, prozori, stare stolice, odela, mali ramovi za porodične slike, i tako
dalje. Izložbeni projekat ,,Kuća’’ ima za širi cilj povezivanje ljudi i naših
ličnih iskustava, vezanih za kuću.
Izložbeni prostor tako ima za cilj da postane prostor sećanja, dijaloga, saosećanja, deljenja iskustava, saznavanja o našim ličnim i tuđim istorijama. Ova izložba bi bila početak ostvarivanja predloženih ciljeva, komunikacije i upoznavanja sa time šta kuća predstavlja za nas, kako se u njoj osećamo ili kako smo se u njoj osećali, kakva sećanja nosimo sa sobom u našim telima i glavama. Projekat počinje pokazivanjem jednog dela umetnicine lične istorije, a zatim ostaje želja za daljom komunikacijom projekta sa publikom.
Katarina Drenjanin, rođena je 2001. godine u Beogradu. Po
završetku Filološke gimnazije, smer za francuski jezik, upisuje osnovne studije
slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 2020. godine. Diplomira
je 2024. godine, pod mentorstvom profesorke Biljane Đurđević i asistentkinje
Živane Mijailović. Trenutno je studentkinja master studija slikarstva na istom
fakultetu, takođe u klasi profesorke Biljane Đurđević. U svom dosadašnjem radu
izražavala se kroz različite medije: video, performans, crtež, slika,
instalacija, skulptura, nađeni objekti i drugo. Tematski okvir njenih radova
nadovezuje se na pojmove kao što su kuća, dom, sećanje, prošlost,
propadljivost, osećajnost i čovek.
Нема коментара:
Постави коментар