четвртак, 29. новембар 2018.

Hadersfild u ZKM-u -Mi sa sobom i drugi sa nama




„Sve se toliko ispreplelo, ispremešalo, kompromitovalo, profaniralo i komercijalizovalo da čoveka u tom moru podataka, spinova, podela, izvrnutih teza i leksova polako hvata mala snaga i osećaj da on kao pojedinac u tom haosu više ništa ne može preduzeti, a kamoli promeniti. Tad se stvari prepuštaju profesionalcima, političarima, pravnicima, „stručnjacima“...“

Rene Medvešek, reditelj



U vreme dok se kod nas Snežana Trišić igra s životinjama („Animals”) Uglješe Šajtinca (Zrenjanin, 1971.) u Zagrebačkom kazalištu mladih (zkm) pogledali smo sjano i istovremeno mučnu inscenaciju „Hadersfilda“ (za ovaj komad je Uglješa 2005. dobio Sterijinu nagradu). Bila je to divna prilika da se upoznamo sa zagrebačkom verzijom predstave u režiji Renea Medvešeka (premijera je bila 27. oktobra 2018.) koja je deset godina suvereno vladala  Jugoslavenskim dramskim pozorištrm (a gostovala je u rasprodatom ZKM-u), a u njoj su nastupili Josif Tatić i Nebojša Glogovac. „Hadersfild“ je 2007. godine doživeo i filmsku verziju u režiji Ivana Živkovića. 


ZKM radnju izmešta u Hrvatsku, Zrenjanin je zamenjen Karlovcem (adaptaciju teksta i dramaturgiju uradio je Tomislav Zajec) i u njemu takođe fantastično, na nesreću, funkcioniše. Sve socijalne, posleratne, međugeneracijske egzistencijalne traume neopozivo deluju. Sav taj očaj bez ikakvih problema i pitanja preskočio je granicu i tamo se razlio, postao autohton. Pitanja prema kojima je Hamlet samo dečak koji se igra u pesku.  Izmeštajući radnju u svoju sredinu, reditelj i dramturg nisu dozvolili da se komad događa tamo nekom drugom i da publika uvek može tome glatko okrenuti leđa. Dala je komadu na autentičnosti i snazi. Sprečila je ravnodušnost, s kojom se danas posmatra beskonačna reka izbeglica s Bliskog istoka ili smrt beba u Africi. Eskapizam od stvarnosti. 



Nepodnošljiva lakoća postojanja. Na sceni defiluju tridesetogodišnjaci obogaljeni ratom i krizama, raspadima svih vrsta i na svim nivoima i duboko nesrećni bilo da su bili u zemlji ili iz nje utekli. Gledamo generacija kojoj je ukraden život i koja je uskraćena za ljubav i razumevanja. Genaraciju koja ne vidi ikakvu perspektivu. Koja životari u totalnom beznađu, a njen puls ne bi konstatovao nikakv EKG aparat. Osim ako ne bi beležio negativne emocije. Koja se protiv straha bore nasiljem bilo da je ono fizičko ili još gore psihičko. Koja utehu od duhovne i materijalne praznine iznalazi u begu iz zemlju, begu u svet droge, opijanja i rilaiti šou programa ili virtuelnih svetova ili u pukom blejanju i besposličarenju. Koja postavlja pancirni štit između sebe i živote, želeći da se zaštiti od bola i patnje, od konstantnog ranjavanja.  


Povod za okupljanje je povratak njihovog druga, Igora iz Hadersfilda. Ali umesto ugodnog časkanja i razmene dogodovština oni se sučevaljavaju sa svojim demonima i izvgavaju ih ruglu. Jedan ovakav nadražaj, kao što je viđenje sa drugarima s kojima dele uspomene, otvara Pandorinu kuću. Sećanja gorkih i mučnih, takvih da se ne zna da li više povređuju sebe ili  one oko sebe. 


Jer, najsuroviji smo prema onima prema kojima treba da pokažemo najviše saosećanja, bilo da je to momak s mentalnim problemima koji utehu traži u reliiji i poeziji, u duhovnoj čistoti i asketizmu, prema prijateljima ili na relaciji deca-roditelji. I ljubav konzumiramo kao seks, instant, površno, kao ljušturu bez suštine. 


I onda taj konačni moralni pad, kada Rac (Dado Ćosić) iz pogubljenog i izbedačenog Igora, izvuče najezivije aveti, kada na videlo izađe sav taj košmar i more koja nisu san, već  surova java tad publika zanemi. Ivan je najemotivnije doživeo pakao devedesetih. Bio je krhko stvorene za tako veliko sranje. Zato su kod njega te spoljne manifestacije destrukcije najočiglednije.


A onda Ivan donese drvenu skulpturu koju je sam napravio. Nalik na Munkov Krik. Ili sliku Dorijana Greja. Kaže da ju je pravio na osnovu majčinog lika. I tepa joj „Lepa moja“, „Lepa naša“.  Asocijacija poprilično jasna. Nije mi bilo nimalo smešno. Pre tužno, pre mučno. Zagrebačka publika, pak, potvrdila mi je ono što me je porazilo i kod beogradske. Smejala se na „pogrešnim mestima“,  na mestima najvećeg užasa i očaja. Očigledno je to ventil olakšanja za svu onu teskobu koju svakodnevno doživljavama. Pročišćenje kroz ponovno proživljavanje i podsmevanje sopstvenoj neveseloj sudbini.

Paralelo se odvija sporedna radnja pojavljuje se književnik (Filip Nola) koji kao gost u Racovom radijskom programu želi da predstavi svoju knjigu o istorijskim mitovima.



Prisetih se priče koja je kružila u Beogradu o liku Ivana koji je tumačio Glogovac. Jedna gospođa je vidno uznemirena svela svoje impresije o predstavi:

„Ja sma klinički psihijatar, radim svakodnevno sa ljudima koji imaju dijagnoze koje lik Ivana ima u predstavi. Iskreno se brinem za gospodina Glogovca - neke detalje manifestacija tih stanja je preneo toliko autentično, da je gotovo nemoguće da mentalno zdrav čovek zadrži u svesti sve elemente takvog ponašanja, jer je većina tih manifestacija podsvesna. Ovo nije bila gluma, već realna manifestacija duševnog poremećaja.“


Ivan Matea Vidaka je znatno suzdržaniji, odmereniji, katalizator zla, deluje da je odustao, da su lekovi svoje odradili, da taj prividni oslonac na Racu budi nadu da u njemu boravi senka čoveka.  A Racov orac (Damir Šaban), lečeni alkoholičar igra karikirano lik ogorčenog i razočaranog oca.

„Hadersfild“ je sjajan komad za preispitivanje s tim. Nema nikakve pesumcije nevinosti. Mračno, sumorno-otrežnjujući i poražavajuće sučeljavanje s nama i sa svojom slikom u ogledalu. O tome kako su nas kojekavne nedaće očvrsle te smo izgubili bilo kakvu trunčicu empatije za svoje najbliže. Rugamo se drugima, mrzeći u njima ono što nosimo u sebi. Zagledani u samo svoje dno ne vidimo svet oko sebe. Ne vidimo druge.

Mladi odlaze iz zemlje trbuhom za kruhom ili uz mnogo tenzija žive s ostarelim roditeljima u malim stanovima, bez posla i bilo kakvog nagoveštaja budućnosti. Postaju lak plen keš kredita, tranzicije i multinacionalnih kompanija. Jer, kapitalizam je sistem koji se hrani nadama i željama. Pohlepom. Naši snovi se nisu ostvarili, menjajući sve oko sebe, deluje da smo najviše sjebali sebe. U letargiji, omamljeni  i anesezirani moćnom samoobmanom. Odbegli ili ogrezli u nečinjenju. I kao što je nekad Šantić molio da se ne idu u pečalbu: 

„Sunce tuđeg neće vas grijat
ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.“

tako današnjoj omladini izgubljenih  generacija i jokširsko zubato sunce deluje obećavajući. Negde tamo, ma gde to bilo, deluje da sunce lepše i jače sja. 



Ali, u tome je i sva važnost ovog komada. Što bolno i duboko čeprka u beskompromisnoj potrazi za istinom, ne štedeći nikoga i ne štiteći ništa. Potreba da se stvari nazovu pravim imenom i da se izlože pogledima po cenu da nas ako ono ne ubiju, možda baš ojačaju.

Komad govori o potrazi  za sobom i svojim mestu u društvu, vremenu i prostoru. Surovo i iskreno glumci ZKM-a su pročisitli publiku katarzom i ubedljivim svedočenjem i poput sveštenika za sve nas potražili oprost grehova za promašaje, zločine i nemarnosti koji su drugi počinili u naše ime. Kojima smo bili svedoci, ali i nemi saučesnici. Koji su nas obogaljali i unesrećili. Koji su mnogim generacijama, bez izvinjenja, ukrali mladost i budućnost. O godinama koji su izjeli skakavci. O svetu koji je izgubio nevinost i humanost. A to, akumulirano zlo u sebi moramo simbolički ubiti da bismo nastavili da živimo bar donekle normalni.


S osećajem mučnine u želudcu izašli smo na zagrebačke ulice. Iako je „crni petak“ nastavljamo optimisitčki da živimo u današnjem svetu takav kakav je, pokušavajući da iz njega izvučemo sve najbolje, ali ne zaboravljajući  sav njegov čemer i jad. Na nasleđe koje opominje da sopstvenu sudbinu ne smemo, iznova, da poverimo nekim budalama. Ako smo ih se ikada i otarasili. Da puke molitve niti nade bez delovanja ne donose nikakve opipljive rezultate. Vreme je da svoju sudbinu konačno uzmemo u vlastite ruke ma koliko se to činilo teško i nemoguće. 

Rene Medvešek karijeru započeo 1974. u kultnoj seriji „U registraturi“, Joakima Marušića glumeći dečaka Ivicu Kičmanovića  u prve dve epizode.  Rođen je 1963. godine u Velikoj Gorici. Zbog posla njegovih roditelja jedno vreme je živio u Beču,  gde je pohađao i  školu. Nakon što je završio srednju školu pokušao je da se upiše na filmsku režiju, ali nije uspeo. To ga nije obeshrabrilo te je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu diplomirao glumu 1989. godine. U „Gaveli“ je postavio „Proces“ Franca Kafke.


Fotografije> ZKM promo, KulturniK

Нема коментара:

Постави коментар