понедељак, 26. новембар 2018.

Bernardo Bertoluči – freskoslikar na filmskoj traci





Danas je preminuo od raka Bernardo Bertoluči (1941.—  2018.) italijanski filmski reditelj i scenarista, poznat po filmovima Konformista (1970), Poslednji tango u Parizu (1972), Dvadeseti vek (1976), Poslednji kineski car (1987), Mali Buda (1993), Ukradena lepota (1996) i Sanjari (2003). 

Godine 2011. na Kanskom festivalu dodeljena nagrada počasna nagrada. 

Rođen je u Parmi, u oblasti Emilija-Romanja. Njegov otac Atilio Bertoluči je bio profesor, pesnik, istaknuti kritičar umernosti, filmski kritičar i antropolog. Njegova majka je Australijanka, koja potiče iz porodice italijanskih i irskih korena. Bertoluči je pisao od petnaeste godine, i nakon nekoliko godina pisanja osvojio je prestižnu literarnu nagradu Premio Viareggio za svoju prvu knjigu. Očeva karijera i zalaganja u svetu filma su pomogla Bernardu; naime njegov otac je pomogao italijanskom režiseru Pjeru Paolu Pazoliniju da objavi svoj prvi roman, a Pazolini je angažovao Bernarda kao svog asistenta dok je radio na filmu Accattone (1961)



Mnogi smatraju da je kroz film Poslednji tango u Parizu 1972. prikazao sebe. U ovom filmu glumimi su Marlon Brando, Marija Šnajder, Masimo Điroti i Žan-Pjer Leo. Glavni protagonista je Paul, koji svojim aferama uništava život svoje žene. U toku jedne scene, Paul siluje Jane. Marlon Brando i Bertoluči su razgovarali i dogovarali se o toj sceni ali nisu je pretočili tada devetnestogodišnjoj Mariji Šnajder. Marija je 2007. godine izjavila da se osećala kao da se stvarno bila silovana i da se tokom te scene osećala poniženo.Bernardo je 2013. izjavio da joj namerno nisu rekli kakva će biti scena jer se želelo da vidi „iskreni bes i frustraciju”. Marlon Brando ovo negira i govori da su erotske scene bile simulirane. Zbog skandala koji je izazvao film, Šnajederova je postala suicidna i počela je da se drogira. Kanije je postala pristalica i glasnogovornik pokreta za prava žena, pre svega zaštite na samom filmu, kao i postizanju bolje reputacije glumica kako u filmu tako i u medijima. Sve kopije ovog filma u Italiji su bile uništene. Italijanski sudija je osudio Bernarda na pet godina i četiri meseca zatvora. Apelacioni sud u Bolonji je 1978. tražio da se sačuvaju tri kopije ovog filma u nacionaloj kinoteci, pod naznakom da ti filmovi nikada neće biti puštani javnosti.


Bernardova svetska slava počinje filmma 1900 (1976), u kome prikazuje farmera iz oblasti Emilija-Romanja, od početka dvadesetog veka do Drugog svetskog rata. U samom filmu je učestvovala impresivna glumačka ekipa: Rober de Niro, Žerar Depardje, Stenli Hajden, Bert Lankaster, Dominik Sanda. U filmu se likovi suočavaju sa problemom droge i incesta.

Tokom snimanja filma Poslednji tango u Parizu, susreće se sa knjigom Krvava žetva (Dašijel Hamet). Takođe, ovu knjigu je koristio Kurosava kao bazu za svoj film Telesna straža. Bernardo je napisao dva scenarija:


  •     prvi se odnosio na čisto politički film, priču koja je inspirisana socijalističkim skandalom iz 1920. u Americi
  •     drugi scenario je zasnovan na samoj orginalnoj priči

Glumci koji su bili razmatrani za film The Continental Op su Klint Istvud, Džek Nikolson i Robert Redford.

Tokom 1987, Bernardo snima biografski film o životu poslednjeg kineskog cara (Ajsin Đueluo, Puji). Film je rađen u britanskoj produkciji. Snimao se tri godine. Ovaj film oslikava prelazak Kine iz feudalističkog uređenja, kroz revoluciju, do tadašnjeg komunističkog uređenja. Osvojio je devet Oskara. Spada u jedan od pet filmova koji su u vlasništvu Republike Kine.

Posle snimanja Poslednjeg kineskog cara dolazi film Mali Buda. Zbog potrebe filma vraća se u Italiju i starim temama — kritici politike. U filmovima Ukradena lepota i Sanjari kritikuje politiku i sekualnu vezu između dvoje srodnika u Parizu oko 1968. godine.
Godine 2007. dobio je Zlatnog lava za životno delo na Filmskom festivalu u Veneciji.

Do sada poslednji film, Ja i ti, adaptacija je istoimene knjige autora Nikola Amanitija. Film je trebalo da bude u 3D ali je reditelj smatrao da je to „vulgarna komercijalizacija”.

Bernardo je bio marksista i ateista.

Dana 27. septembra 2009. Bernardo je potpisao peticiju za oslobođenje Romana Polanskog, koja je predata švajcarskoj vladi.

Učestovovao je 24. aprila 2015. godine u kampanji „#whomademyclothes”, koja se odnosila na promenu svesti o proizovdnji odeće i apel za bolja prava radnika u tekstilnoj industriji. Naime, pokret se odnosio na kolaps Ran plaze iz 2013. godine, koji je odneo veliki broj žrtava.

Beroluči je poslednje godine života proveo u kolicima, posle neuspele operacije diskus hernije 2003. godine.

 Laku noć, maestro. Neko drugi će morati da naslika ovaj vek. I odigra poslednji tango.

Нема коментара:

Постави коментар