петак, 2. јун 2017.

TAKO JE (AKO VAM SE TAKO ČINI) u JDP-u: FIKCIJA V.S. STVARNOST




U sto pedesetoj godini od rođenja velikog italijanskog pisca, nobelovca Luiđija Pirandela, Jugoslovensko dramsko pozorište postavilo je na scenu njegovu dramu Tako je (ako vam se tako čini) u režiji Jagoša Markovića. Na početku konferencije za štampu Gorčin Stojanović je napomenuo da dela ovog pisca nisu izvođena u Beogradu 60 godina i da ovim komadom, ovom petom premijerom JDP kompletira set rasnih građanskih drama. 


Priandelov komad koji režira Jagoš Marković (ovo mu je 6-ta režija u JDP-u) biće premijerno izveden u nedelju, 4. juna, na sceni "Ljuba Tadić". Igraju Predrag Ejdus, Jelisaveta Sablić, Branislav Lečić, Marko Janketić, Jasmina Avramović, Nenad Jezdić, Rada Đuričin, Vesna Stanković, Irfan Mensur, Slobodan Tešić, Lazar Đukić, Nevena Ristić...



Šta je stvarnost, da li je možemo videti ili dodirnuti i da li ikako možemo spoznati istinu? Da li gledamo svoja posla ili imbicilno zabadamo nos u tuđe živote tako hraneći prazninu spostvenih. Da li nam je svima potrebna iluzija da bismo preživeli?

Na sceni ti drugi, znatiželjni, na osnovu ono malo što znaju i pretpostavki koji bujaju u njihovim glavama grade istinu. Ona je onakva kako je oni vide. Nemilosrdna, surova prepuna njihove taštine i impotetnosti. Prepuna njihovih isfrustriranih projekcija. Imaju poze i kretanje ptica grabljivica sa isukanim kandžama i podvijenim oštrim kljunovima. 

Svaki je totalizam je alegričan na privatno, netransparetno. Na lično, na tajne. Čim nešto kriješ kriv si. Podeli svoj očaj sa nama pa da nam svima bude lakše. 

"Kolika ti je plata, stan, spavaš li sa partnerom, ko ti je ono, šta radiš kad si u svoja četiri zida?", pitaju ta stvorenja nadvijajući se poput lešinara nad svoje žrtve i težeći da sve ukalupe u svoje, već pripremljene šablone. Veliki je i nepremostiv rov između ova dva gledanja na svet i to je večna borba na život ili smrt. Da li ste odabrali stranu?



A zablude? Šta je sa njima? Sećam se kada sam sinu moje koleginice, sada perspektivnom mladom glumcu rekao:

"Vlado, ti živiš u zabludi?"

Pogledao me je kao da sam pao s Marsa i kratko odgovorio:

"Ne, ja živim u Kaluđerici!"    



Jelisaveta Seka Sablić u netipičnoj ulozi, povučena, na trenutke lucidno luda, Predrag Ejdus usamljen u svojoj racionalnosti, u dilemi je da li da se povuče u očaj ili pridruži sveopštoj  rašomonijadi,krvožedno stado agresivno motivisano i virtuozno u svom poganom zanosu (Branislav Lečić, Nenad Jezdić, Jasmina Avramović, Rada Đuričin, Lazar Đukić, Vesni Stanković). Marko Janketić bravuroznim glumačkim sredstvima pokušava da odbrani neodbranjivo, a Nevena Ristić donosi raspleta i svojim fizičkim prisustvom pokušava da reši dilemu oko koje se ceo komad plete. 

Scenografija dubinska, gradi pespektivu, da bi se na kraju, simbolično, obrušila. Kostimi, druga koža glumaca, u funkciji likova koje tumače. 



Najveće aplauze nisu, ovaj put, glumci dobili samo po pokazanom umeću, već pre po strani koju su tumačili. Publika je skoro jednoglasno bila na strani onih koji žive svoje živote i groze se licemera i malograđana. Dobar znak?

 

Gorčin napominje da je kvalitet ove predstave i mnogo prvaka koji igraju zdušno za isti tim, kao što bi trebalo i Juventus u subotu. Ansambl je sve vreme na sceni, i nema mnogo mesta za soliranja. A kada je u pitanju tema komada onda je to istina posredovanja i da li je ona ikako dokučiva? U svetu sveopšte kakofonije malo ko danas ume da sluša i čuje. U svetu koagulacije zla, nasilja i kontrolisanih medija...

 

Tako je (ako vam se tako čini) prati dolazak gospodina Poncija i njegove tašte gospođe Frole u malo provincijsko mesto. Želeći da se sklone od sveta izazivaju veliko interesovanja nove znatiželjne sredine.

 „Uobičajne stvare, poznate iz detinjstva više nisu prihvatljive. Zahvaljujem asamblu na disciplini, odanosti umetničkoj ideji. Svet koji tvori Pirandelo nema istine. Nema istine usled nedostatka smisla, nema ljubavi, nema vere, nema boga-to je naš svet.
S druge strane malograđani su za mene bili i zauvek će ostati fašisti. Oni hoće da sve doznaju, da zavire u tuđe živote, u tuđu privatnost“, konstatuje reditelj Jagoš Marković.


Jelisaveta Seka Sablić igra gospođu Frolu i na početku svog obraćanja tvrdi da je u pitanju dobra teatarska literatura. Njen lik je drugačiji od većine u predstavi:
 „Ovaj lik je posvećen svim nevinim žrtvama života, svim onim ljudima kojima je sudbina, bez ikakve pravde, podelila loše karte. Nadam se da se nećete smejati. Istina se nalazi u tami podsvesti malograđana i licemera“
 

Predrag Ejdus dodaje da je komad zaprepašćujuće aktuelan iako je pisan pre tačno sto godina i danas jednako aktuelan:
„Živimo u vreme postistine. Istina se gubi i na globalnim i na intimističkim planovima. Što širom otvara vrata manipulacijama, što je predvorje diktature, autokratije...“, kazuje Ejdus koji igra Lamberta Laudizija. njegov lik je svojevrsni Priandelov alter ego. Da ne bi delovao kao pase intelektualac, lucidni marginalac, igra ga kao manijakalnog depresivca. Napominje da komad ima tri nivoa igre, od kojijh je jedan njegov. 
 

Branislav Lečić smatra da je konferencija za medije prava prilika i mesto da se sublimira rad, da je neosporna činjenica da je pozorište ogledalo društva, faktor spoznaje, da ono skuplja fragmente mozaika i vraća ih na njihovo mesto:
 „Istina je postala rašomonijada. Napravljena je da uvek nekome služi. Činjenice ne odražavaju stvarnost. Prema društvenim mrežama sloboda globalizacije zasniva se na zbližavanju preko poroka, a ne preko vrlina. Vrline su poništene.“
On tumači lik savetnika gradonačelnika, Agacija, vođe malograđanske sredine. Potraga za istinom započinje na razmeđu između privatnog i političkog. Komad opisuje kao eklektiku komedije i tragedije, ali i mnogo drugih žanrova koje publika možda ne očekuje da vidi.


Jasmina Avramović igra gospođu Amaliju i po treći put sarađuje sa Jagošem. Konstatuje da se baš „primila“ na problematiku komada. Ona je inicijator, okidač celokupne radnje, pokreće lavinu:
 „Ljudi više ne mogu da ćute, da žive svoje mikroživote, da budu neutralni, nezaintersovani za neke stvari..“


Irfan Mensur s radošću igra gradonačelnika i smatra da ovde imamo posla sa novim Jagošem Markovićem:

 „Onim koji je odustao od režije i posvetio se pozorištu u pravom smislu te reči, usput otvoreno koketirajući sa asamblom.“



Rada Đuričin (gospođa Čini), po Mensurovim rečima obično opširna kaže:
„Prvi put radim sa Jagošem, pripadam grupi malograđana. Igra je dobra iz ugla govora. Pečat predstavi dali su i kostimi koje je radila čarobnica kostima Bojana Nikitović. Biće ovo predstava o kojoj će se pričati!“


I Nevena Ristić prvi put sarađuje sa Markovićem. U asambl je pristigla u poslednjoj fazi rada, kada su ostali glumci već duboko zagazili u svoje likove i atmosferu priče. Uplašila se u smislu prepoznavanja svog lika i okruženja i zaplakala. Svi su već zamišljali njen lik, lik gospođe Ponce, ali ona nije podlegla njihovim uticajima.


Vesni Stanković je ovo druga premijera u ovoj sezoni JDP-a. Prva je bila u Pod žrvnjem. Prvi put i ona radi sa Jagošem, zahvaljuje mu na ukazanom poverenju i značajnoj ulozi, a ponajviše što joj nije postavljao ograničenja, već baš suprotno, podstrekavao je.
Jagoš Marković, koji pored režije potpisuje i adapataciju drame, scenografiju i izbor muzike zaključuje ovo druženje inspirativnim monologom:
 „Svaki sistem je pogrešan.Dok god mi igramo pozicije žrtve neko tamo ima svoju istinu. Jedan diktator ode, drugi dođe... Dok čekam zdravo društvo, umreću bolestan! Treba krenuti od sebe. Odgovoran si sam za sebe Moji su dani u mojim rukama!“
I polako izlazi iz zgrade na prvo junsko sunce nonšalantno pevuši:
„Ja sam čovek svog života“

Premijera na Sceni „Ljuba Tadić“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta
u nedelju, 4. juna 2017. u 20 časova

Najavu predstave možete pogledati OVDE.

 Fotografije: Nenad Petrović

LUIĐI PIRANDELO (1867-1936)

Luiđi Pirandelo rodio se u Agriđentu na Siciliji. Studirao je filologiju (i doktorirao) u Rimu i Bonu. Predavao je estetiku u Ženskoj učiteljskoj školi u Rimu. Godine 1903, posle katastrofalne poplave u rudnicima sumpora i propasti preduzeća u koje je Pirandelov otac uložio gotovo sav porodični novac, čak i miraz Luiđijeve mlade supruge - ona je, saznavši tu vest, doživela šok i dospela u neku vrstu polu-katatonije, a sam Pirandelo na ivicu samoubistva. Odjeci i reference na ove događaje i njihove posledice mogu se naći u mnogim Pirandelovim delima, pa i u drami Tako je (ako vam se tako čini).
Za sobom je ostavio impesivno i obimno delo. Napisao je 246 novela (sabranih pod naslovom „Novele za godinu dana“, 1922-1937), šest romana (među kojima je najpoznatiji Pokojni Matija Paskal iz 1904) i mnoge eseje koji su 1908. objavljeni u knjizi „Umetnost i nauka“.

Najvažniji deo njegovog stvaralaštva predstavljaju, međutim, drame koje su - sazdane na motivima i temama kao što su relativnost istine, prividnost ljudskog identitata, nerazdvojivost stvarnosti i iluzije - postale jedan od kamena međaša u razvoju moderne dramaturgije. Pirandelov “teatralizam” izvršio je ogroman uticaj na mnoge pozorišne pravce i stilove u dvadesetom veku, a naročito na teatar apsurda. Njegove najznačajnije drame kao što su Tako je (ako vam se tako čini), Čovek, zver i vrlina, Šest lica traže pisca, Henrik IV,Večeras improvizujemo… nastale su između 1917. i 1935. godine.
Godine 1934, Pirandelo je dobio Nobelovu nagradu, “za smelu i briljantnu obnovu dramskog stvaralaštva”.


JAGOŠ MARKOVIĆ
Jagoš Marković je jedan od naših najistaknutijih pozorišnih reditelja. Diplomirao je pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1987, u klasi prof. Borjane Prodanović i Svetozara Rapajića.
U Jugoslovenskom dramskom pozorištu postavio je predstave: Uobraženi bolesnik (Molijer), Sumnjivo lice (Branislav Nušić), Govornica (po svom tekstu), Skup (Marin Držić), Bogojavljanska noć (Vilijam Šekspir). Predstava Skup gostovala je na brojnim festivalima i gotovo uvek je dobijala nagrade.
Jagoš Marković je režirao preko pedeset predstava u zemlji i inostranstvu, a među najznačajnije ubrajaju se: Gospođa ministarka Branislava Nušića, Hasanaginica Ljubomira Simovića, Sofoklova Antigona (Narodno pozorište), Pepeljuga, Figarova ženidba (Opera NP u Beogradu), Porodične priče Biljane Srbljanović, Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže, Jesenja sonata Ingmara Bergmana (Atelje 212), Kate Kapuralica Vlaha Stulija, Dekameron po Bokaču (NP Sombor), Lukrecija iliti Ždero (Pozorište na Terazijama), Čehovljev Galeb, Filumena Marturano Eduarda De Filipa i opera Karmen (HNK Ivana pl. Zajca), Lukrecija o bimo rekli Požeruh (Riječke letnje noći), Molijerove Učene žene (HNK Split), Čarapa od sto petlji Aleksandra Popovića (BDP), Molijerov Tartif, Euripidova Hekuba (CNP), San letnje noći Vilijama Šekspira (Pozorište „Boško Buha“). Za jubilej Kraljevskog pozorišta Dramaten u Švedskoj postavio Kristinu Augusta Strindberga.Bio je prvi reditelj iz Srbije koji je režirao na Dubrovačkim ljetnim igrama (Romeo i Julija Vilijama Šekspira 2014).
Marković je dobitnik preko pedeset strukovnih, festivalskih i državnih nagrada od kojih se izdvajaju: Nagrada „Bojan Stupica“, Nagrada oslobođenja Beograda, Trinaestojulska nagrada za svekupan doprinos stvaralaštvu Crne Gore, Nagrada grada Podgorice, Nagrada „Mića Popović“, nekoliko nagrada „Zlatni ćuran“ i „Ardalion“, Sterijina nagrada.
U Bugarskoj je održan festival „Balkan čita Jagoša“ u okviru koga su četiri reditelja radila njegov tekst Govornica.

PIRANDELO U JDP

ŠEST LICA TRAŽE PISCA (Seipersonaggi in cercad'autore)
Premijera 29. april 1955.

Prevod: Nikša Stipčević
Režija: Mata Milošević
Scenograf: Milenko Šerban
Kostimograf: Mira Glišić
Slikar maski: Karlo Bulić
Asistenti režije: Janez Šenk, Predrag Bajčetić
Uloge: Viktor Starčić (Otac), Nada Riznić (Majka), Bosiljka Boci (Pastorka), Stojan Dečermić (Sin), Ana Paranos (Madam Pače), Marijan Lovrić (Direktor Drame), Sonja Hlebš (Prva glumica), BrankaVeselinović (Druga glumica), Tanja Beljakov (Treća glumica), Biserka Jakić (Četvrta glumica), Ivo Jakšić (Prvi glumac), Dragomir Felba (Drugi glumac), Miodrag Radovanović (Treć iglumac), Miša Popović (Četvrti glumac), Branislav Mirčetović (Peti glumac), Branko Vujović (Scenarista), Ante Ivelja (Šaptač), Rade Popović (Rekvizitar), Uroš Glovacki (Binskiradnik)

HENRIK IV (Enrico IV)
Premijera 12. april 1967.

Prevod: Jugana Stojanović
Režija: Boro Drašković
Scenografija: Vladislav Lalicki
Kostimografija: Aleksandar Joksimović
Asistent režije: Blagota Eraković
Lektor: Branivoj Đorđević
Uloge: Ljuba Tadić (Henrih IV), Marija Crnobori (Markiza Spina), Vera Milošević (Frida), Zoran Milosavljević (Markiz De Noli), Stevo Žigon (Baron Belkredi), Karlo Bulić (Doktor Đenoni), Nikola Simić Landolf (Lolo), Miodrag Radovanović (Arijald), Miša Janketić (Ordulf), Marko Todorović (Bertold), Ivo Jakšić (Đovani)

Luiđi Pirandelo
TAKO JE (AKO VAM SE TAKO ČINI)

Luigi Pirandello
Così è (se vi pare)

Prevela Jugana Stojanović

Režija, adaptacija, scenografija i izbor muzike Jagoš Marković

Kostimografija        Bojana Nikitović
Scenski govor          Ljiljana Mrkić Popović
Dizajn svetla                        DejanDraganov
Dizajn zvuka                        Igor Bošković


Igraju:

Lamberto Laudizi   PREDRAG EJDUS
Savetnik Agaci         BRANISLAV LEČIĆ
Gospođa Frola         JELISAVETA SABLIĆ
Gospođa Amalija     JASMINA AVRAMOVIĆ
Gospodin Sireli       NENAD JEZDIĆ
Gospodin Ponca      MARKO JANKETIĆ
Gospođa Čini           RADA ĐURIČIN
Gospođa Sireli         VESNA STANKOVIĆ
Gradonačelnik         IRFAN MENSUR
Sobar Agacijevih     SLOBODAN TEŠIĆ
Dino, njihov sin      LAZAR ĐUKIĆ
Gospođa Ponca        NEVENA RISTIĆ

Нема коментара:

Постави коментар