петак, 10. март 2017.

45.FEST-Džeki



“Oduvek sam živela kroz svoje muževe, više to ne mogu” 

Obožavana i nipodaštavana, Džeki Kenedi Onazis živela je po svojiim pravilima. Film o njoj započinje  kobnog 22. novembra 1963. godine, po sletanju u Dalas, u federalnoj državi Teksas sa suprugom Džonom. Odevena u savršen Šanel kostim proverava svoj govor koji će održati na španskom jeziku. Događaji koji su usledili posle atentata na Džona F. Kenedija - planiranje sahrane, selidba iz Bele kuće, zakletva Lindona Džonsona - prikazani su iz perspektive Kenedijeve udovice.


Sledi scena koja je ušla u istoriju. Predsednički, bračni par vozi se na zadnjem sedištu limunzine i iznenada se u u ulici Elm Street začuje pucanj. Džeki skoče kako bi zaštitila svog muža. Ne uspeva, a onda rukama obuhvata glavu njenog muža, koja je već krvava. Kreću ka bolnici Parkland Memorial. No, tamo su samo mogli da konstatuju njegovu smrt.  Bio je jedini katolik od svih dotadašnjih trideset i pet američkih predsednika.


Džeki ne prihvata savete da skine krvavi ružičasti kostim uflekan Džonovom krvlju i da iz aviona izađe na sporedni izlaz, poručujući ubicama i javnosti: 

“Pustite da vide šta su uradili”.  


Očevidci tvrde da je potom živela na antidepresivima i pušila po dva pakla cigareta dnevno. Iz glave joj nije izlazila scena sa zadnjeg sedišta automobila kako sakuplja komade mozga ubijenog supruga. Neki, upućeniji, kažu da je svom pokojnom mužu, odsekla pramen kose za uspomenu.


Rođena je 28. jula 1929. godine u Sautemptonu u državi Njujork kao Žaklina Li Buvije (Jacqueline Lee Bouvier). Roditelji su joj pripadali “plemstvu novog sveta”. Otac Džon Vernu Buvije (John Vernou Bouvier) bio je berzanski agent, hedonista i boem, irskog -škotskog porekla,  mada je voleo je da ističe kako je zapravo Francuz, čak direktni potomak Napoleonovog brata Žozefa Bonaparte. Od Džekine majke, Dženet Li Norton (Janet Norton Lee ) razveo se 1940. godine. Otac se nije više ženio, a majka se preudala za Hjua Dadlija Okinklosa, bogatog direktora Standard Oil-a i povela Džeki sa sobom. 


Obrazovanje i aristokratsko držanje ponela je iz kuće, a usavršila na prestižnim američkim školama i u Francuskoj, preciznije na Sorboni. U prestonici Amerike upisala se na respektabilni Univerzitet Džordž Vašington, umetnički smer i diplomirala 1951. godine. Pisala je poeziju i priče lustrujući ih sopstvenim crtežima i jahala konje. Jedno vreme je radila u Washington Times –  Herald kao novinarka i urednica.


Slovila je za ženu koja zna dobro da se uda. Prvo je bila verena za za mladog brokera Džona Hjusteda (John Husted).  

Sledi poznantstvo sa kongresmenom Masačusetsa Džonom Ficdžeralda Kenedijem (John F. Kennedy), koji se već pominjao kao mogući kandidat za predsednika, a koga je intervjuisala. 

 

Ljubavna veza krunisana je venčanjem 12. septembra 1953. godine. Mlada je nosila haljinu modne kreatorke En Lov. Sve je delovalo kao ameriki san, kao Diznijeva bajka. Lep i prespektivan političar i lepa žena sa stilom. Dali su Americi oko što do tada i posle toga nije nikada imala. Bili su planetarne ikone, čak i zemlji  u kojoj sam rođen. Smatralo se da su oni vesnici novog, boljeg vremena. Vremena mira i blaostanja, vremena progresa.


No, u ovom filmu prilkazana je kao neka površna diva sa „Pinka“. Pomodna, ali mužu odana supruga. Za inauguraciju svog supruga angažovala je najboljeg dizajnera toga doba, Olega Kasinija (Oleg Cassini). Stizali su prekori da mnogo troši za garderobu, da mnogo unosi francuskih uticaja. Rešila je i da preuredi Belu kuću, povrati predmete koji su otuđeni, te je u tu svrhu organizovala aukcije, ne bi li ta rezidencija bar malko ličila na Versaj.



Film je rezirao Čileanac Pablo Loren, koji se proslavio filmom "No" o timu reklamnih agenata koji su pomoglu u svrgavanju diktatora Augusta Pinočea. Jedan od producenata je Daren Arafonski, reditelj filma "Crni labud" iz 2010. godine, u koje je Portman igrala glavnu ulogu. Drama "Džeki" premijerno je prikazana na 73. Filmskom festivalu u Veneciji, a potom i na Filmskom festivalu u Torontu.


„Deca su fenomenalan poklon za mene i zahvalna sam što ponovo mogu da gledam svet kroz oči mališana.“.

Džeki je rodila prvo devojčicu Karolinu (Caroline), a zatim dečaka Džona Mlađeg (John Junior). Pored ovo dvoje dece, rodila je još dvoje, ali su oni preminuli po rođenju.
No, svaka idila ima i svoju drugu, mračniju stranu. 


Njen muž Džon voleo je da švrlja. Svako od vas će se, svakako setiti još jedne ženske ikone, Merilin Monro (Marilyn Monroe)  i njene rođendanske pesmice namenjene predsedniku. Ni Odri Hepbern  (Audrey Hepburn) mu nije odolela. Neki zluradi tvrde da ni Džeki nije gubila vreme te je u tefter upisala holivudske glumce i pevače: Marlona Branda,  Pola Njumena, Gregori Peka, Frenk Sinatru, Roberta Redforda i Vorena Bitija. Znate ovog poslednjeg, to je onaj senilni koji je izblamirao ovogodišnju dodelu Oskara. 

“Da se nikada ne zaboravi, da je nekada, na jedan kratki, sjajni trenutak postojao Kamelot.”


Na misi je po njenoj želji pevana Ave Maria Franca Šuberta, kao i na njihovom venčanju. Usprotivila se porodici Kenedi i zatražila da se Džon sahrani na groblju Arlington, te da se tela njihovo dvoje dece prenesu i sahrane pored oca. Zatražila je da i sahrana bude javna, sa posmrtnom povorkom. Ni u tom teškom času, kada njenog muža više nije bilo, kada je već bila prepuštena na milost i nemilost javnosti, kada je potpredsenik polagao zakletvu, a njegova supruga birala nove tapeta za Belu kuću, Džeki ostaje odana svom pokojnom mužu i novinaru je Teodoru Vajtu u Hjanisportu se poverava da je Džom uživao u muzici iz popularnog brodvejskog mjuzikla “Kamelot” čiji je tekst napisao Alan Dej Lerner, Džonov kolega sa Harvarda. Mjuzikl je zaista uspešno izvođen na Brodveju od 1960. do 1963. godine, sa Ričardom Bartonom i Džuli Endrjuz u glavnim rolama.

 

Rekla mu je da su imali običaj da svake večeri poslušaju naslovnu numeru pred odlazak u krevet. Ta priča koja je odmah prerasla u mit, poslala je finalnim kupletom poruku, zauvek povezala žrtvu sa herojem, kraljem Arturom, a Džeki je poentirala: 

“Biće još velikih predsednika, ali nikada neće postojati drugi Kamelot.”


Svesna iskustava svih američkih predsedničkih udovica koje su skončakle u bedi. Ne polaže mnogo nade u svog devera Robeta Kenedija (Robert Kennedy), koji je u vreme bio ministar pravosuđa, ali ne lišava se njegove naklonosti. Godine 1968, Bobi je pred Belom kućom, ali se istorija ponavlja. Na stranačkoj konvenciji, 20. oktobra u losanđeleskom hotelu „Ambasador“ na senatora Bobija izvršen atentat. Pogođen je sa tri hica iz "ajver džonson" revolvera kalibra 22. 


 „Prvi put udajete se zbog ljubavi, drugi put zbog para, a treći put zbog prijateljstva.“


Džeki je bila ta koja je donela odluku da se Bobi isključi sa aparata koji su ga održavalu u životu. A onda se pomirila sa činenicom da u Americi nema mesta za nju i njenu decu i utehu našla u zagrlaju bogatog grčkog čamdžije Aristotela Onazisa (Aristotle Onassis) koji je upravo pedalirao opersku divu Mariju Kalas. Mnogi su joj zamerali što se udala za Onazisa, pogotovo Kenedijevi. Novopečeni mladoženja im je poručio:

“Džeki je ptičica kojoj je potrebna sloboda i finansijska sigurnost, a ja sam joj pružio oboje”. 


No, očigledno nije imala sreće u ljubavi ili u brakovima kako već hoćete. Onazis se vratio Mariji Kalas a Džeki rešila da se razvede. Bogataš, povređene taštine, čak je od grčkog parlamenta zahtevao da mu se izda ugovor po kome ona neće kada on odapne da naslediti 25  % njegovog bogatstva, koliko joj je po grčkom zakonu sledovalo. U svojoj 46. godini, po drugi put, postala je udovica, a za svoj deo morala je da se nadmeće sa Aristotelovom ćerkom.


Mnogo mira nije imala ni sa decom. Džon Kenedi Mlađi, bio je u kratkoj i strastvenoj vezi sa Madonom 1988. godine što Džeki nije nimalo odobravala. Na svu sreću nije dožiivela da vidi i njegovu smrt, kada je ušao u kabinu svog „pajpera 32 saratoga“  16. jula 1999. godine sa suprugom Karolajn i svastikom Loren. Njegova ćerka Karolina je 2013. godine postala ambasador SAD u Japanu.

Godine 1994, dijagnostikovan joj je Hočkin limfom (maligno oboljenje limfnih žlezda). Umrla je 19. maja 1994. godine u 64. godini, na dan kada bi njen otac, koga je toliko volela, slavio 103. rođendan. Sahranjena je 23. maja pored prvog supruga Džona Kenedija i blizu njihovo dvoje prevremeno rođene dece, sina Patrika i ćerke Arabele


Bez namere da povlačim paralele, živiim u zemlji u kojoj su jedan ustanički voda, tri kralja, jedan predsednik i jedan premijer ubijeni.  Vožd od svog kuma, kraljevi od zaverenika, predsednik od strane svog političkog pulena. Premijer, pod još uvek nerašćićenim okolnostima, kao i Džon Kenedi. Kenedija je ubio s dva hica, navodno, iz brzometne puške Mannlicher Carcano M91/38, kal. 6,5 mm sa snajperskim nišanom, bivši marinac Li Harvi Osvald (24), koji je dva dana kasnije takođe ubijen. 


Po, dolasku u Dalas, Kenedi je insistirao da krov njegovog auta bude spušten. Atentat na Kenedija nije zabeležio nijedan profesionalni snimatelj. Šuška se da su u njegovo ubistvo umešane američke bezbedonosne službe. 


Rođen je u Bruklinu 29. maja 1917. godine, a diplomirao je na Univerzitetu Hardvard. Za vreme II svetskog rata bio je marinac. Bio je izrazito popularan, kao pacifista, borac protiv rasne diskriminacije, kao podstrekač ulaganja u svemirske ekspedicije. Sajmon i Garfankl su ovom događaju posvetili svoju pesmu „The Sounds of The Silence“.

Pablo Larain rođen je 1976. u Čileu. Uz Sebastijana Lelija, jedan je od najvećih čileanskih filmskih reditelja, ali i producenata. Njegovi filmovi su direktni, često agresivni i nasilni. Najpoznatiji je po portretu svoje zemlje, Čilea, u tri različita razdoblja nacionalne istorije, prikazanom u trilogiji Post Mortem - Toni Manero - Ne. Tema koja ga opseda je potraga za identitetom, a poznat je po veoma individualnom i specifičnom uglu posmatranja i analize svojih protagonista.

Najavu filma možete pogledati OVDE.


DŽEKI

JACKIE

Država:     SAD, Čile, Francuska, 2016
Program:     FEST 45 Gala
Trajanje:     100’
Režija:     Pablo Larraín
Scenario:     Noah Oppenheim
Uloge:     Natalie Portman, John Hurt, Peter Sarsgaard, Billy Crudup
Festivali:     Toronto, Njujork, Venecija, Hjuston, Denver
Fotografija:     Stéphane Fontaine
Montaža:     Sebastián Sepúlveda
Muzika:     Mica Levi
Produkcija:     Jackie s, Why Not s
Filmografija:
    2016 Džeki / Jackie 2016 Neruda 2015 El Club / The Club / Klub 2012 No / No / Ne 2010 Post Mortem  2008 Tony Manero / Tony Manero / Toni Manero 2006 Fug

Нема коментара:

Постави коментар