четвртак, 2. март 2017.

Kristian Bang Fos-Smrt vozi Audi



Neka digne ruku onaj koji nije uveren da je Danska zemlja blagostanja, doduše sa nešto hladnijom, surovijom klimom, ali zato to kompenzuje, valjda, obilje svačega i izdašne socijalne beneficije. Žive kao bubrezi u loju, odvažiće se neki da ustvrde. Da li su srećni?  

Trebalo bi da jesu, čim imaju Institut za istraživanje sreće. Vole li da potegnu čašicu dve više? Neko će pakosno reći, pa Finska eksperimentalno nekim nezaposlenima pokloni dodatnih 560 evra (UBI- temeljni univerzalni dohodak)! No, po podacima danske vlade (Danska agencija za zapošljavanje) najmanje 32 danska državljanina primila su oko 378 hiljada kruna (57 hiljada američkih dolara) pomoći za nezaposlene, dok su ratovali u Siriji. I to na strani ISIS-a.



Da je nešto trulo u državi Danskoj, što je svojevremeno ustvrdio izvesni plemić potkrepio je tamošnji knjiženik s kojim smo imali priliku i čast da se družimo na dupke popunjenom predstavljanju njegove knjige - Smrt vozi Audi u SKC Delfiju. Njegov junak, Valdemar, protagonista ovog Nagradom Europske unije za književnost (2013.) ovenčanog „romana na putu“, u dansku sočnu jabuke ubacuje crva sumnje.


Valdemar živi u neprivlačnom kopenhagenskom predgrađu, sa sličnim ljudma s društvene margine; sa doseljenicima, siromašnim i ubogim, stariim i nemoćnim. Sa svima onima čije bivstvovanje neprekidno prazni raskošnu dansku državnu kasu. Da stvar bude gora, Vlademar boluje od koječega, a kako bi smanjio bol kljuka se hepiendovima američkih reality-show-ova. Bolestan je toliko da se i sami lekari čude da je uopšte živ:

„Valdemar je bio nizak, ne toliko nizak da se nazove kepecom, ali dovoljno nizak da sam gledao u vazduh nad njegovom glavom kada je otvorio… Koža je bila vampirski bleda, s kolonijom velikih bubuljica na čelu, oči zelene i uvećane parom vrlo debelih naočara s crnim okvirom.“

Kako bismo uopšte upoznali ovog luzera, pripovedač u radnju romana uvodi Asgera, naratora sklonog satiri, koji je mitske, recesijske, 2008. godine bezdušno otpušten iz reklamne agencije. No, da ne budemo posve pristrastni, njegovom pedaliranju pogodovovalo je i Asgerova nekontrolisana skonost copy&paste marketinšim tehnikama.

Besperspektivnost i dekintiranost na pomolu, urođenu letargiju skopčana sa gubitkom devojke leči prejedanjem, kukanjem i pićem te se hvata za pruženu slamku – prihvata da bude pomoćnik invalidu. Pogađate, reč je o Valdemaru.


I ko bi sada očekivao da ovakav depresivan par skupljen zbrda zdola može da bude duhovit-da šala uvrnutu šali sustiže, ilustrovaćemo samo Valdemarovom krađom smrznutih pilića iz hipermarketa. Negde tu mota se i misteriozni lik, kojeg detektuju po karakterističnom smradu, nalik na buđ. Kasnije ćemo saznati da je  taj miris - miris smrti same.

Vrlo je lako u ovom romanu pronaći poznata opšta mesta svojstvena svim mladim diljem planete. Vešto balansirajući između crnog humora, ironie i teatralne ozbiljnosti, Fos svoju žaoku razmaženo upućuje danskom društvenom sistemu. Stoga Valdemaru na pamet pada genijalna ideja – da otputuju u Maroko, do čuvenog iscelitelja Torabija el Mekija koji se reklamira na Inernetu:

 „Nema ničeg lošeg u nadi, ali je ona jednostavno stajala u tako neprijatnom kontrastu s našom svakodnevnicom, prožetom stagniranjem i spoljašnjom beznadežnošću.“


Ovom prekretnicom u romanu, ali i u ustaljenim i jednoličnim životima svojih junaka Kristian Bang Fos deli svoj roman na dva dela. U prvom delu  problematizuje naizgled savršenu društvenu zajednicu u široj javnosti poznatu pod imenom Danska.

U drugoj polovini romana naši su se junaci otisnuli na put, u marokansko možda, u neravnopravnu trku invalidskih kolica sa Audijem. Trku u kojoj je ishod predvidljiv. A kada konačno, posle raznoraznih peripetija stignu na cilj i do čuvenog iscelitelja, a ovaj Valdemaru  pruži flašicu čudotvorne vode, on će, bez dvoumljena,  tu vodu prosuti i tako će pljunuti na ustaljena verovanje, ali i na sopstveni cilj.

Tako će se ovo putovanje pretvoriti u svrhu samo po sebi. Traganje za smislom u besmislu. Asgeru će se otvoriti oči i shvatiće da je smrt tu, iza ćoška, da ih vreba i prati u stopu. Samo čeka pogodan trenutak da ih prekne ostavljajući „dva crvena zadnja svetla da zure“.

Zapazimo, onako usput, da ovaj roman nastaje u trenutku kad se opšti stampedo kreće u suprotnom smeru. Kada očajni ljudi s Bliskog Istoka, rizikujući živote, hitaju da se dokopaju Zapada izobilja. Na kojem cvetaju ruže koje zavodljivije mirišu. Da li je baš tako? 

Stavivši crni Audi u naslov romana a krenuvši na put Foksfagenom autor čitaocima nagoveštava mogući ishod, razrešenje romana, ne kalkulišući, već poručujući da je sam put daleko bitniji od cilja. Što, prečesto, vodeći unapred izgubljenu trku s vremenom, zaboravljamo.

Smrt vozi Audi  je čudesna, topla i zabavna, ali ujedno i gorko-tragična priča o neobičnom prijateljstvu i neočekivanoj životnoj avanturi.  Ako treba da poredimo ovu knjigu s nekom drugom odmah mi na pamet pada Srećni sever Arpada Kuna.

U sam roman uvele su nas, pored autora i Vida Ognjenović, književnica, reditelj i predsednica Srpskog PEN-a, Tamara Krstić, novinar i književni kritičar i Katarina Ješić, urednik u Izdavačkoj kući Heliks. Vida Ognjenović ovaj roman opisuje kao jezrovit, suštinski, bez nepotrebnog „mediteranskog rasplinjavanja“. Valdemar hrabro živi svoje stanje bez naknade piščeve intervencije da ga dodatno opiše. 

Iskoristili smo ovu jedinstvenu priliku da proćaskamo s ovim simpatičnim Dancem. Pa kako je to živeti u zemlji Danskoj, šta valja, a šta bi trebalo menjati?

“Dobro je što svako može dobiti besplatno obrazovanje. No, globalizacija se odražava i na dansku socijalnu državu i nisam sasvim siguran dokle će biti ovako kako je sad. U Americi svi pričaju u supermarketu. Kada biste u Danskoj,  nešto tako pokušali smatrali bi vas potpuno uvrnutim“

A kada je pak reč o onome što ne volim, to je mentalitet danskih građana koji sve očekuju servirano na tanjiru, bez inicijativa da bilo šta sami preduzmu. Em su razmaženi, em nezahvalni.”

Kako je tekao rad na ovom romanu?

„Knjigu sam pisao sa prekidima, dve-trri godine, sa zadrškama koje su kod mene izazivale mučninu. Na trenutke pomišljao sam da od knjige neće biti ništa, da to ništa ne valja. Roman se bukvalno porađao u stvaralačkim mukama. Pisao sam duge, predugačke dijaloge a onda odbacivao nepotrebno i svodio ih na pravu meru.“

I šta i kuda sada? U Maroko, možda?

“Sledeći svetske trendove, Danci bi da se, poput puževa, zatvore u svoju kućicu. Taj osećaj da se moraš zaštititi, dodatno ojačati sopstvene granice izraženiji je u zemljama koji mogu više da izgube, u zemljama sa jakom socijalnom notom. Barem se meni tako čini. Socijalna država je i ionako sve slabija, napravljene su i ovdi potezi  u pravcu njenog ograničavanja.“

Na kraju da, bez ideja, šablonski prepišem sledeće pitanje. Gde nalazite inspiraciju?

“Inspiraciju za pisanje sam oduvek pronalazio u raznim poslovima koje sam radio dok nisam uspeo da postignem da mogu da živim samo od pisanja. Bio sam poštar, radio sam u McDonald’s-u, u pozorištu na blagajni, u magacinu odeće... I sam sam negovao jednog invalida. Ono što sam iz tog iskustva pretočio u knjigu jeste taj osećaj očaja i beznađa koji je skoro opipljiv. I taj čovek je hteo da putuje. Ovim romanom ispunio sam mu želju. On je u međuvremenu preminuo.“


Kristijan Bang Fos je rođen u Danskoj 1977. godine. Diplomirao je na Danskoj akademiji za pisce 2003. godine. Prvi roman Vetar ribe objavio je 2004, i zadivio kritičare stilom i preciznim opisom naizgled uobičajenih svakodnevnih postupaka i stremljenja. Usledio je 2008. godine roman Oluje u 99

Roman Smrt vozi Audi satirična je „on the road“ priča o potrazi za smislom života u modernom društvu. Izdavačka kuća Heliks objavila je ovaj roman u okviru projekta „Trans-Evropa: književno putovanje kontinentom“.


Na kraju predstavljanja knjige neko iz publike zamolio je pisca da nam proćita neki pasus iz knjige, u orginalu-na danskom. Odnekud se pojavila i knjiga i autor je radoznaloj publici ispunio želju. Poput zlatne ribice.

Нема коментара:

Постави коментар