среда, 29. јун 2016.

Šekspirov Glob teatar juče u Narodnom pozorištu a već danas u Vili Stanković u Čortancima-2 viteza iz Verone



 

E, Englezi, besni li ste? Šta, loša vam je u Uniji evropskoj? Pa preko ’leba pogačice ištete.

Ahhh,  glumački je lebac sa sedam kora! Biti ili ne biti, pitanje je sada?

Really?

Nešto je trulo...


ovo je dakako izmišljeni dijalog koji se nikada nije (a pogotovu ne u utorak, na Vidovdan u podne) dogodio na improvizovanoj sceni Hotela Envoj, u beogradskoj ulici Čika Ljubinoj sa baksuznom numerom. Dijalog potaknut dnevnopolitičkim, hamletovskim dilemama plod je bolesne mašte vašeg izveštača sa lica mesta. San letnje noći. Povod našeg druženja je dolazak engleskle, glumačke bratije nama u goste. Prigodan povod za razmenu nekih šekspirovskih promišljanja.  

 
Ansambl čuvenog Glob teatra iz Londona, najneformalnije i najpopularnije pozorište u Londonu (po Independentu) gostovalo je juče na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu sa Šekspirovim komadom Dva viteza iz Verone u režiji Nika Begnala. U podeli su Lia Braderhed (Julija), Geri Kuper (Vojvoda), Aruan Galieva (Silvija), Gaj Hjuz (Valentin), Ember Džejms (Luseta), Adam Kist (Spid), Šarlot Mils (Lans), Darmeš Pat (Protej) i Fred Tomas (Muzičar / Pas Kreb). Dizajner je Kejti Sajks, kompozitor Džejms Forčun, a koreograf Tom Džekson Grivs. A već danas sele se u Vilu Stanković u Čortanovcima, gde nastupaju u okviru ovogodišnjeg Šekspirfesta. 







Isti komad u dva dijametralno suprotna okuženja. Da li treba da vam napomenem da je radnja izmeštena u vreme dece cveća. Kada je prednost davana vođenju ljubavi a ne zavodljivosti ratovanja. Predstava koja je tek nedavno premijerno prikazana u Londonu. Zanimljivo, zar ne?


Engleska pozorišna trupa, posle dvogodišnje pauze, kada je na istoj sceni sa velikim uspehom odigrala Hamleta u rediteljskoj postavci Dominika Dromgula i Bila Bakhursta, ponovo se predstavila beogradskoj publici, ovoga puta sa svojom najnovijom produkcijom.


U njoj Begnal, na inovativan način, sa naglaskom na hipi muziku, nudi anarhističnu verziju ove rane Šekspirove komedije iz 1591. godine koristeći elizabetansku scenografiju inspirisanu slikama i nacrtima iz autentičnog vremena. 
 

Zasnovana, najverovatnije na delu Tito i Gisip iz Bokačovog Dekamerona. Komedija puna komičnih obrta izvodi veseli asambal. Neke od scena u drami najavljuju drame koje će kasnije biti napisane. 


Čitav zaplet počiva na tome da Valentin voli Silviju, a Protej Juliju. Medjutim, Protej je nestalan, pa se i on zaljubljuje u Silviju. 

 

Valentin planira da pobegne sa njom, ali ih Protej izneveri. Nakon toga, Valentin se nadje u izgnanstvu i pridruži se otpadnicima u šumi...

 
Gaj Hjuz i Darmeš Patel su sjajni u svojim pomalo šreberskim ulogama, izazivajući salve smeha kod publike. Silvija, Aruan Galieve je privlačna svojom suptilnom kombinacijom povučenosti i ranjivosti, dok Lia Braderhed odlično pliva u nezahvalnoj ulozi Julije. Ostatak trupe sjajno doprinosi kompletnoj slici koju ova razigrana trupa, reklo bi se, bez teškoće stvara. Ono što donekle moće da se zameri je utisak da je prvi deo predstave možda pomalo razvučen. 


Na početku vladavine kraljice Elizabete, pozorišne trupe koristile su kafane i njihova dvorišta, sale po koledžima, čak i privatne kuće kao mesta gde će igrati svoje predstave. To seljakanje i pregovarenje sa vlasnicima prostora, izgleda da se smučilo izvesnom Đejmsu Barbidžu, glumcu i vođi jedne od trupa, te je 1576. godine izgradio prvu namensku zgradu u Londonu, Pozorište u Šordiču. 
 

Šekspir se prišljamčio ovoj pozorišnoj družini osamdesetih godina XVI veka. Trupa je bila poznata pod imenom Čemberlenova trupa, a potom Kraljevi ljudi i tako je radila dvadesetak godina. 


Na Božić 1598. trupa je pribegla drastičnom rešenju; iznajmila je plac u blizini Rouza, rivalskog pozorišta na Sautvarku, srušili su pozorište i građu preneli preko reke. Da bi pokrili troškove izgradnje novog teatra sinovi Đejmsa Barbidža (koji je preminuo u februaru 1597.) Ričard i Katbert, ponudili su glumcima da formiraju akcionarsko društvo. Šekspir je bio jedan od četvorice glumaca, koji se postao vlasnik Glob teatra. Bilo je logično da su izvodili upravo Šekspirova dela. 


I tako 1613. godine, 29. juna, prillikom izvođenja Henrija VIII scenski top je zapalio krov od trske i pozorište je izgorelo do temelja. Obnovili su ga, ali i izvukli lekciju te su krov pokrili crepovima. Crni dani za pozorište nastupaju pod engleskom puritanskom vladom 1642. godine, pozorište postaje zapušteno i srušeno je 1644. 


Savremeni Glob tatar nalazi se stotinak metara udaljen od mesta gde se nalazio stari, na obali reke Temze. Pozorište nije na državnim jaslama, već se finansira isključivo od donacija i sopstvenih prihoda. Sezona traje od aprila do oktobra, a moguće je i obići ovaj teatar (čak i kada nema predstava) i pogledati prigodnu izložba posvećena Šekspiru. 


U januaru 2014 otvorena je nova scena nazvana Sem Vonamejker, po čoveku koji je obnovio ovo pozorište. Scena je izvedena u stilu jakobijanskog pozorišta, po nacrtima i opisima iz tog perioda i osvetljena isključivo svećama. 

 

Da sve bude još lepše potrudila se vinarija Mačkov podrumkoja je dizajnirala ograničenu seriju vina sa šekspirovskim etiketama: „Piti ili ne piti?“, dilema je koju ne bi imao ni frustirani danski kraljević. Nismo imali ni mi.

 



Нема коментара:

Постави коментар