четвртак, 10. октобар 2019.

Samostalna izložba Mira Šukovića




11.oktobar Kulturni centar Baraka
Makedonska 42, ulaz iz Nušićeve

Prodaja crteža i slika malih formata u Vjernom Psu (Majke Jevrosime 14)

ČOVEK BEŽI OD SEBE. U SLIKARSTVO.

   Poput vetra čiji zvuk donosi glas dalekih prostora iz utrobe sveopšte kosmičke kretnje nižu se likovi nečeg i nekog drugog pred nama, stvoreni pokretom umetnika, zagledanog u lepotu nemira. Nemir je pokretač mišljenja, pokretač gledanja i umiranja, przrak slutnje tame jer u “u tami počinju, iz tame izrastaju sva stvorenja”. Napor da slepi život progleda čini slikar uronjen u molitvu svojom umetnošću. Eho onoga što je raslo na zemlji i u njoj, drevnost muklog krika uscrtava umor na licima utvara, osvanulih iz prapočetka života. Slikar je lovac koji bdi nad svojim svetom, oprezan i neumoran u naporu da shvati pokret tog nečeg i nekog drugog što ukazuje pred njim.



KAMENE MASKE ILI ZAŠTO JE ISTINA U SLIKARSTVU

 Analiza prostora u sve prisutnijim poetikama tla uobičajeno se zaustavlja na atrktivnosti pojavnog, na lepoti vidljivog kao primarnoj vrednosti koja se zalazi u nivoe depresije, ispod granica vidljivog. Ali slikar vijan nemirom misli o sleposti kao iskonskom izrazu života, o vidljivosti nevidljivog u kontekstu sadašnjeg trenutka. Ritam lica – kamenih maski sa kojih su obrisani svi uobičajeni atributi ljudskog lika i prevedeni u gest slutnje nekadašnjih moćnih čula, neumoljiv je u svom naletu pred nama. Mi smo svi oni koji mogu da podnesu viđenja za koja se slikar izborio u svojim zaronima u mrak. Jer mrak je trag dalekog na dnu očnih duplji bića pretvorenih u maske u onom prostoru u kom su prvobitno nastale i iz koga su sa devijacima u obliku i kretnjama uvedeni u prostor ispred nas zbunjene i uhvaćene u zamku zagonetke o tome ko je to ispred i zašto i gde tako uporno i tajnovito gleda.

“ Zavesti mrtvaca, privući ga u stranu ( mamac, žestina ), izgubiti ga, izgubiti trag fantoma, učiniti da se stostruko vrati, i još više. (Žak Derida, “Istina u slikarstvu“).
Vreme spretno Ii spokojno oblikuje lobanje bića koje je nekada zrelo kao plod stvarnog ukrštanja jedrih energija postojanja sa prizrakom mogućnosti obitavanja u mnogim svetovima. Vidljivo je samo trag nekog zadatog života od tvorca, nametnutog nemoćnom biću.

Hromatska muklost slikarevog krika tečno je zaokružena lelujavom linijom čija se kretnja ne završava u i na konkretnom radu. Ona inicira ubedljivu vezu prostora slike i vaskolikog prostora u kome smo svi sabrani. Drži nas okrenute jedne prema drugima, utvare I žive. Crtežom slikar gotovo nevidljivo prepliće grotesku I analizu, sarkastično i opskurno upozoravajući na gipkost zla, na moć stihije, na razornu snagu prolaznosti. Osmeh utvare je svetlost u kojoj ćemo svi nestati. On nema scenu ni priču, pompu i razuđenost narativa. Ne intresuju ga kostim i anomalije, lepota i sebičnost.Povlači poteze da zahvati u jezgru postanja ono što um može da prevede u sliku. Kako pojmiti život, gde je on u toj igri skrivalice koju igra sa svojim ljušturama otkad se uselio u njih?

“ Umetnost čoveku otklanja zatvorenost zbog koje pati, tako što objektiviše unutrašnja I dopušta onom samo ličnom da se utopi u metar i takt velikih telurskih i kosmičkih ritmova, ili da se depersonalizuje u masku ( “Južnoameričke meditacije “, Herman Kajzerling )

Čarobnjak, oslobodilac i spasitelj? Onaj koji upozorava i izranja spreman da ostane tamo iza granice vidljivog, gde nema tla ni pogleda za strah. Ničeg suvišnog nema na Mirovim freskama bola i tišine. Lebdeća patnja zuri u nas – slutnja “ ne – ovozemaljske ili zemlji nadređene stvarnosti “. Pasivnost hromatske uzdržanosti daje diskretnu ali konkretnu snagu sudaru crvenog i crnog. To je kontrast koji ističe zaumnost portretisanog ČUDA doživljenog intimno i stvarno. Slikom gospodari paleta zemljanjih pigmenata “ jer zemlja jesmo i u nju ćemo se vratiti “. Gest disharmonije prisutan je konstantno u radu, on otkriva slikarevu opčinjenost svetlošću i njegovu veru u nju. Svetlošću on istražuje paralelnost dobra i zla u našem biću. Svetlost čuva njegov izraz od banalnosti i posrtanja u priču Iiznosi je u poj čiste likovnosti, u odanost slici. 

Njome autor suptilno oblikuje strukturu lika I kao pojavnog segmenta slike i kao transcendetalnog zraka koji je proctor delanja suprostavljenih sila prirode. Svetlost gotovo istovremeno gradi i razara formu i na taj način otvara u radu veliko i sveobuhvatno pitanje mesta i značenja SMRTI u prostoru ljudskog sabiranja i u prostoru Umetnosti. Setimo se reči velikog Andreja Tarkovskog: “ Cilj umetnosti je da pripremi čoveka za smrt, da uzore njegovu dušu, učini je rastresitom i sposobnom da se okrene ka dobru “. Jer jedan od poziva kamenih maski lica koja deluju kao isprane stene u čije retke otvore otiče zauvek sjaj dana i jeste da neumorno procesuira pitanje smrti.Kolika je moćna stvarnost zemlje? Kolika je umetnikova skepsa prema duhu?


Demoni zatvoreni u Umetnost, u sliku, saterani kroz osetljivu membranu stvarnosti u svoj čas bola i tišine isijavaju pred nama svojim moćima, pred ljudima ovog doba prepunog fantoma i snova. Oni nam ukazuju da je potrebno vratiti se na onaj davno zaboravljeni primordijalni nivo mišljenja i osećanja, upoznati pakao u sebi Ii spremiti se za nebo.Slikarsko jezgro je kod autora potpuno u gestu, pokretu koji suočava i njega i posmatrača sa strahom od sebe i od smrti, od uzaludnosti bitisanja. Jer ko su sve te maske ako  ne mi sami dozvani iz nekih daljina u kojima smo zalutali umorni od sveta posrnulog u greh i stradanje.

Jelena Šalinić Terzić

Нема коментара:

Постави коментар