среда, 26. април 2017.

Moj deda je aut- Beogradsko dramsko pozotrište



Panta rei deda je gej

Porodična komedije s elementima melodrame „Moj deda je aut“ Dušana Jankovića, u režiji Đurđe Tešić premijerno će biti održana 28. aprila od 20:30  časova na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta. Okupili smo se na mestu zločina, pola sata pred generalnu probu. 


Umetnički direktor BDP-a Andrej Šepetkovski podseća na „neophodnost ulaganja napora da se shvati različitost, jer u suprotnom mogu se naneti povrede za večnost, koji se vraćaju poput bumeranga“.

“Uh što volim pozorište! I ja, i ja, ali ne u svojoj kući”


Autor mlađe generacije, Dušan Janković u svom prvom dramskom tekstu, a trećem koji se realizuje (Pukla bruka, B. Buha, Upravnikovanje, UK Vuk) kroz autorski diskurs pripoveda o turbulecijama u savremenim porodicama, otkivajući najskrivenjije čuvane tajne, tabue i otvara raspravu o načinima njenog prihvatanja odnosno odbacivanja (poricanja). Reč je o adaptaciji na novonastalu situaciju, putem humorističkog otklona od ozbiljnog životnog događaja. O konfliktu samog sa sobom. Komad apostrofira predrasude, licemerje i malograđanstvo u osnovnoj ćeliji društva. 

“Svako u sebi ima demona, onaj deo bića koji ga podseća i nagoni da bude svoj, da se odazove pozivu duše i odupre stegama nasleđa, društva i okoline. Taj proces nikada nije lagan, a nekada i dugo traje. Ipak, kada trenutak odazivanja pozivu dođe, kome treba da zahvalimo? Verovatno onome koji je stvorio vreme da nam se sve ne bi događalo odjednom.”, smatra rediteljka Đurđa Tešić


Deluje da se ona ovog meseca baš odomaćila u BDP-u i to sa premijerama. Na dve scene u naredna četiri dana biće izvedene dve premijere, igrom slučaja iste rediteljke. Pogađate reč je baš o Đurđi Tešić. Večeras na Sceni Rade Marković beogradsku premijeru doživeće Molijerov Mizantrop NP-a iz Subotice, a tri dana kasnije Moj deda je aut. Na to Šepetkovsk šeretski dodaje da „unosi vedri, duhoviti pristup savremenom teatru.“


Slobodan Boda Ninković kaže da on, iako vojni penzionir, čovek iz ruralnog kraja, izgleda da novouspostavljene napetosti najbolje podnosti i da se sa najmanjim naporom ili otporom prilagođava šokantnim novostima, te da i relaksira sveopštu napetost. Napominje, da je  šestoj deceniji postao izbirljiv kada su pozorišni komadi u pitanju. 

Njegova supruga, Ljubinka Klarić, Darinka, kardiohirurg, ćerka deda  Marka ne odoleva izazovu da podlegne malograđanštini. Saznavši novost koja joj se ne dopada, njen ceo svet se ruši, sve pada u vodu, propada, dobija nove konotacije.


Suzana Lukić i Milorad Damjanović su njihova deca. Lukićka konstatuje da u vreme egzistencijalne krize radost i čarolija igre jedino uporište glumaca. Njen kolega, Damjanović igrao je u sva tri komada Dušana Jankovića i posle šest-sedam godine opet je na sceni sa njom. U glas tvrde da su uloge k’o pisane za njih. 


Priča se u jednoj srpskom porodici dodatno komplikuje kada šokantno priznanje stigne od najstarijeg člana. Posle smrti supruge sa kojom je u braku proveo gotovo čitav život, deda Marko nastoji da poslednje dane posveti dugogodišnjoj skrivenoj, ali jedinoj iskrenoj ljubavi – Danilu.

Bavljenje porodicom kao inspiracijom i zbivanjima u njoj koja su katalizator društvenih odnosa započinje na istom mestu gde i stikomi poput Pozorišta u kući. Tu je jedan ruralan tip, neogojen, neotesan, a nasuprot njemu su urbani, gradski likovi. Smatra se da su prvi zaostali, konzervativni i neskloni promenama, a ovi drugi oni koji menjaju svet nabolje i ponosno nose baklju progresa. Ovako odurno i uvreženo mišljenje metastazira u kasnijim radovima Pavića i njegovog gedža-sledbenika Bajića, gde je svaka nada za progresom i kulturnom ugašena, a mračnjaštvo i izopačenost trijumfuju i slave se. Gde za saosećanje nema mesta u tzv. scenariju.

A svi problemi i svet koji poznajemo plod su devastacije porodice, njenog izopačenja, gubljena suštine i banaizacije, što ovaj komad maestralno i hirurški detektuje. Stoga je njegova najveća vrednosti, pored maestralne glume svih glumaca, to što kroz uveseljavanje ukazuje i na žarišta naših nesporazuma. Bavimo se drugima i osuđujemo ih, podležemo pogubnom uticaju licemerne okoline, a naš neponovljivi život prolazi nekonzumiran. I tamo gde bi nosioci tame od tragedije, promašenosti i nesvaćenosti napravili licemerni hepiend, gde bi glorifikovali "samo da ne bude gore", gde bi se dičili onim čega se pametan stidi, ovaj komad oštro reže i žigoše one koji su se ogrešili o čovečnost i o osnove pristojnost. Tu je njegova prosvetiteljska uloga, u tome je njegova lekovitost. Vreme prolazi a kako smo ga i koliko iskoristili?  Koliko smo ga proživeli i koliko smo imali empatiju prema bliskima.

Radnja predstave dovešće vas do suza od smeha, ali nipošto nije plitka, već naprotiv, višeslojna. Ovde su uloge zamenjene. Ništa nije onako kako vam izgleda na prvi pogled. Bacite u vodu vaše predrasude i okoštale šablone. Vojni penzioner, koji u početku ostaje u klišeu, ispostavlja se pun razumevanja za drugačije životne stilove, dok njegova žena, kardiohirurg upada u žabokrečinu malograđanštine. Deda je bio profesor filozofije, a unuk mu je limar, a unuka sponzoruša sa diplomom neakreditovanog fakulteta. Opsednuta je selfijima dotle da usnimi i babinu urnu i stavi tužić. Dedina nastranost nema granica, on ide po muzejima i divi se umetničkim delima.   

Lakoća teksta i njegova svakodnevost koja u sebi vešto skriva krucijana pitanja  prdstavu čini samo na prvi pogled pitkom i dopadljivom. Kada bolje porazmislite vidite šta vam je ova vragolasta glumačka bratija sasula u lice. 

Slobodan Boda Ninković u jednoj o d svojih najboljuh uloga, bez glumatanja, odmeran ali prodoran, Ljubinka Klarić virtuozna, glumeći i glasom i grimasama i pokretima tela, jednostavno dajući se ulozi bez ostatka, gnevni i promašeni unuk Milorad Damjanović, i poletna, vrcava, maestralna Suzana Lukić u jednom od svojih najboljih izdanja. Boris Komnenić odmeren i tetralan, usamljen i neshvaćen i njegov tihi partner Srđan Dedić uporan da sva žuč koja se oko njega prosipa ne dospe do njega. 

 


Rediteljka potpisuje i izbor muzike, scenografiju i kostime osmislila je Zorana Petrov, a kompozitor je Vladimir Pejković. 


Igraju: Boris Komnenić, Slobodan Boda Ninković, Ljubinka Klarić, Milorad Damjanović, Suzana Lukić i Srđan Dedić.

Premijera: 28.aprila 2017. prva repriza: 30.

Vreme trajanja: 1 sat i 15 min.

Cena ulaznice je 800 RSD

Delije da je komad i pre prilkazivanja zaintrigirao beogradsku javnost, jer su i premijera i prva repriza ove predstave već raprodate.

Dušan Jaković rođen je 1987. godine u Kopru, Slovenija. Završio je osnovne akademske sudije komunikologije u Beogradu. Bavi se marketingom, piše kratke priče i dramske tekstove.

Đurđa Tešić je diplomorala pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umenosti u Beogradu 2002. godine. Režirala je preko dvadesetak predstava u beogradskim i pozorišta širom zemlje i regiona. Ovo je njena četvrta režija u Beogradskom dramskom pozorištu (Sve o mojoj majci, Mleko). Za predstavu Gospodar muva dobila je Specijalnu nagradu za nove pozorišne tendencije 2010. godine na međunarodnom Tiba festivalu.

Нема коментара:

Постави коментар