петак, 22. новембар 2019.

INTERVJU SA TAMAROM ALEKSIĆ POVODOM PREMIJERE PREDSTAVE NANA NA VELIKOJ SCENI MADLENIJANUMA




Vodila: Nataša Dimitrić

Kako ste reagovali kada ste dobili poziv za ovu ulogu, da li ste smatrali da će biti teško i zahtevno?

Pravo da vam kažem, ne znam. Toliko smo dugo i intenzivno u procesu, da imam osećaj kao da je to bilo u nekom prošlom životu. Ne sećam se reakcije, samo se sećam da sam sela i pokušala malo detaljnije da vidim o čemu se radi. Ipak sam davno čitala Nanu. Krenula sam da čitam knjigu i tekst. Dosta smo radili na samom tekstu i dramatizaciji, ne bi li ušli u suštinu tih likova.  



Kako vi doživljavate Nanu kao ličnost?

Ima fenomenalna rečenica, koju sam počela da praktikujem u životu, pre par godina i dalje se rvem sa njom, trudi se da razumeš ljude, ali ne i da ih pravdaš. Ja Nanu razumem, ne pravdam sve njene postupke (na sceni ću naravno pravdati), nego ovako kao životno, u upoznavanju Tamare i Nane, neke stvari ne razumem i ne bih ih tako uradila, ali razumem nju. Razumem zbog čega je šta radila i ja mislim da ono što nju pokreće, pre svega jeste ona potreba koja se nalazi u svakom čoveku a to je da bude voljen. Te priče i okolnosti u kojima se ona nalazi je nešto što mi svakodnevno živimo, u nebitnosti suštine, nego samo ljuske koju imamo.

Šta se i koliko promenilo u današnjem vremenu u odnosu na tadašnje vreme i moralne principe?

Mislim nimalo, mislim da se te stvari ne menjaju, nego samo na drugačiji način komuniciraju. Postoje dobri ljudi koji se trude da budu dobri, postoje ljudi koji beže od svoje dobrote u smislu prodaje samog sebe, u osudjivanju drugih ljudi, u licemerju. Postoji i danas problematika koja je postojala i tada. Ne mogu svakako sa sigurnošću da govorim jer nisam živela u tom vremenu, ali taj princip da imamo potrebu da stavimo neke ljude u fioku i  ne trudimo se da ih upoznamo, to je boljka i danas.

Da li su planirana neka gostovanja se predstavom u regionu?

Sve što mogu da kažem, nadam se.

Na kakve predstave vi volite da odete?

Volim da idem na predstave koje su iskrene, gde me niko ne laže, gde mi ne prodaje umetnost ili intelekt i emocije, nego svega toga ima ako ga ima. Obožavam predstavu koje je gostovala u Zvezdara teatru, Beton mahala, Gecimanski vrt u Ateljeu 212, fenomenalni glumci i tekst. Bajka o pozorištu, Zvezdara teatar, komedija. Volim politički i društveno angažovane predstave, mjuzikle i komedije. I opet kažem, samo ako je iskreno.  




Danas je u hotelu Zepter održana konferencija za medije povodom premijere dramske predstave NANA, po romanu Emila Zole u dramatizaciji Spasoja Ž. Milovanovića i Slavenke Milovanović.Režiju potpisuje Ivana Vujić, a njeni saradnici autori su: dramaturg Slavenka Milovanović, scenograf Vesna Popović, kostimograf Miodrag Tabački, kompozitor Aleksandra Kovač. Tu su i Marija Milenković kao autor scenskog pokreta, za scenski govor zadužena je Ljiljana Mrkić Popović, video Svetlana Volic.

 

U naslovnoj ulozi: Tamara Aleksić. Učestvuju: Nebojša Kundačina, Rada Đuričin, Vlasta Velisavljević, Miodrag Krstović, Branislav Zeremski, Vesna Stanković, Danica Ristovski, Stojša Oljačić, Rade Ćosić, Dimitrije Ilić, Aleksandra Bibić Kolarov, Anja Orelj, Nemanja Stamatović, Vukašin Jovanović, Dragan Sekulić, Dragan Petrović i Davor Perunović.
Rediteljka Ivana Vujić, koja danas slavi Aranđelovdan, govoreći o radu na Nani govori o tri meseca rada sa 18 glumaca i raskošnim kostimima. Zahtevan posao u savlađivanju obimnog i teškog dela. Koje promišlja o tome kako živimo i zašto smo takvi kakvi smo. Društvo se danas bavi samo spoljašnjim manifestacijama, ne bavi se dubinom i posle odlazi u strasne ekstreme. O ovome Ivana još kaže:

„Pisac se bavi time kakve maske mi stavljamo. Veliko delo, veliki zadatak i veliki rad. Predstava odiše zajedništvom, disciplinom i ljubavlju. Danas je teško biti skroman, staložen, smiren i misliti na druge.


Današnji svet u borbi za život koja je demorališuća, u kojoj međusobnu borbu individua zamenjuje borba ekonomskih organizama: banke, fabrike, rudnici, šoping molovi, su mesta gde je čovek kao kakva lopta bacan na sve strane. Čas na vrhuncu sreće, a čas u ponoru. Pitanje licemerja koje sve to dozvoljava pitanje je NANE koja pokušava da u svetu prevare i kupovine pronađe svoje mesto i cenu. 


Nažalost, NANA je suviše emotivna za ovaj svet u kome su uloge odavno određene.“

Aleksandra Kovač kaže da ju je pozvala direktorka Drame Ana Radivojevič da radi muziku za ovaj komad. Ovo je njen treći projekat u Madlenianumu posle „Mirisa kiše na Balkanu“ i „Doručka kod Tifanija. Magistraturu je završila u Edinburgu. Prvi put sarađuje sa Ivanom Vujić. Muzikom je želela da naglasi da je novac postao danas odrednica za sreću, uspeh i ljubav.

Govoreći o radnji predstavi Tamara Aleksić koristi pojmove bajkovitost, površnost i licemerja. Iskorostola je priliku da se  zahvali svojim kolegama glumcima na saradnji.



Vesna Stanković predstavu vidi kao rađanje deteta:

„i znamo datum premijere i biće mnogo lepo!“





Prva dramska premijera u 22. sezoni je NANA po čuvenom verističkom romanu Emila Zole. U Madlenianumu je prvog septembra počeo rad na ovoj predstavi, da bi se ovih dana finalizovao najkompleksniji dramski projekat u našoj kući sa osamnaest glumaca u ansamblu, od doajena i najstarijeg glumca na Balkanu Vlaste Velisavljevića do mladih glumaca sa Fakulteta dramskih umetnosti. Raskošna priča koja nam prikazuje francusko društvo u vreme Drugog carstva u centar svog zbivanja stavlja prelepu mladu devojku koja iz najnižih društvenih slojeva dospeva u pozorište Varijete u Parizu i igrajući Veneru postaje miljenica publike. Ta zanosna devojka po kojoj se i roman zove NANA neminovno postaje i predmet opsesije brojnih muškaraca sa kojima se poigrava, zbog kojih pati, zbog kojih konačno i prerano odlazi sa ovog sveta. Svet pozorišta i ono van njega se prepliću, ljudi postaju roba, a NANA kao duša koja čezne za čestitošću i za time da bude dobra majka svom malenom vanbračnom sinu ne uspeva da se izbori za to, te se prepušta tobožnjem uspehu na jednoj potpuno mračnoj strani života.





Roman Nana je samo jedan iz serijala kojim Emil Zola verno oslikava francusko društvo sredinom 19. veka, kroz prizmu porodice Rugon – Makarovi, kojima pripada i Nana. Kako je to napisao Dušan Matić, srpski nadrealista: „Pod neumornim spisateljskim perom Emila Zole u književnosti se uobličavao jedan novi svet, jedinstven kao vizija, orkestriran kao simfonija, pun kontrasta, oluje i lepote, kao što je i sam čovek, društvo i sama priroda, a ipak jedan, zgrušan i zatvoren u Papenovom loncu vladavine Napoleona III u kome je sve ključalo, svet koji može da se poredi još samo sa Balzakovim svetom. Članovi porodice Rugon Makarovi, od kojih je svaki u po jednom od romana glavni junak, oko hiljadu i dve stotine lica, ocrtanih i uobličenih do kraja, a zatim bezimene gomile, najrazličitije društvene sredine i slojevi, sve je to oživljeno u ciklusu s velikom umetničkom snagom. Čitavo savremeno društvo sa svojim železnicama i njihovim životom zasnovanim na časovniku, noćnim smenama, crvenim svetiljkama i piskom lokomotiva koje odmiču u noć, sa svojim rudnicima, u kojima se stvaraju basnoslovna bogatstva, rintaju ljudi kao stoka i odigravaju se ljudske drame sumorne i jednolične kao svakidašnjica; Pariz, sa svojim ulicama i centralnim tržištem, trbuhom velikog grada, s Berzom i njenim senzalima i poslovnim ljudima novog kova, javnim ženama, političarima i politikantima, probisvetima i velikim magacinima; sitna buržoazija, palanka, klike, sveštenstvo, trgovčići, akcionarska društva, krupna buržoazija, vojska, radništvo, seljaci, sve to i svi oni kao da su izašli za trenutak iz svoje senke da bi pred našim očima živeli, umirali, padali, podizali se i iščezavali, i tako nam iznenadno osvetljeni otkrivali svoje srce, tajne svoje puti i svoga mozga, i pokazali koliko je sati na časovniku istorije, da bi opet potom u senci nastavljali svoje „banalno” trajanje pod teretom dveju „fatalnosti”: „nasleđene krvi” i „društvene nužnosti”...“
 

U svom čitanju ovog klasika Spasoje Ž. Milovanović u prvi plan stavlja  poigravanje formom bulevarskog teatra, u kojoj Hor, kao množina individualnih sudbina i glasova, čuva sećanje na grčku tragediju ali postaje i sveznajući pripovedač, nešto kao društvena mreža, odabrani avatari okupljeni oko prepričavanja Nanine sudbine. Ono što je sasvim sigurno – Nana je rezervoar neograničenih čitanja i tumačenja. Priča, ako i sama predstava tematizuje različite naracije društva: pozorište, politiku, bankarstvo, medije, staleži, strasti, ljubavi... razobličavajući istovetnu strukturu delovanja. 


Ukidajući granicu između pozorišne i nepozorišne stvarnosti, Nana na svim nivoima, od aristokratije porodice Mifa i markiza Vandevra, preko buržoaskog bankara Stenera ili vlasnika pozorišta Bordenava, do prostora prostitutki, otkriva korumpirano i potpuno nemoralno društvo. Dok se svi kupaju u nemoralu, pa čak i Nani bliski ljudi, ona ostaje neukaljana, kao neki anđeo uništenja koji se sveti za nemoral društva. U romanu Nana – „njeno delo rušenja i smrti bilo je svršeno, muva koja je doletela sa đubreta u predgrađu, donevši klicu društvene truleži, trovala je sve ljude samim svojim dodirom. To je bilo dobro i pravedno, ona je svetila svoje društvo, siromahe i napuštene. I dok se njen seks u slavi peo i blistao nad ispruženim žrtvama, sličan suncu na izlasku, koje osvetljava polje pokolja, ona je sačuvala nesvesnost gorde životinje, ne znajući za svoje delo, ostavši uvek dobra devojka.”, piše Zola. 


Slavenka Milovanović koja je radila na dramatizaciji u toku samog procesa proba dodaje:



„Veliki pisac Emil Zola nije mogao da nasluti da će mala Nana tako lako da padne na tlo 21. veka u kome je bitni poznat jedini smisao postojanja.“



Premijera NANE očekuje nas na Velikoj sceni Madlenianuma 25. novembra, dok su reprize planirane za 29. novembar i 3. i 23. decembar.

Fotografije: Duško Filipović, KulturniK





Нема коментара:

Постави коментар