четвртак, 1. март 2018.

46. FEST INTERVJU: Ivan Shakhazarov, reditelj filma Rok

 Svako putovanje promeni ljude



Film ,,Rok'' o putovanju tri mlada muzičara koji su pozvani da snime svoju pesmu u Moskvi je vizuelno impresivan i veoma prijatan za gledanje. On je nastao od Vašeg kratkog filma?
 
Da, prvo sam snimio svoj ispitni film, dok sam još bio na fakultetu. Ali nakon toga sam sa svojim scenaristom i velikim prijateljem Ivanom Zavarujevim pokušao da zamislim šta se dešava junacima pre, a šta posle priče mog kratkometražnog filma. Posle par meseci napravili smo prvu verziju scenarija.

Koliko Vašeg ličnog iskustva je prisutno u ovoj priči?

Ne mnogo, to su sve moje želje, ja bih voleo da mi se to desi. To bi po mom mišljenju bilo najbolje putovanje ikada. Želeo sam da pokažem kako svako putovanje promeni ljude, tako da i moji junaci postaju nove osobe nakon tog iskustva.

Kako ste pristupili radu sa glumcima? 

Kada smo počeli rad na filmu nismo se dobro poznavali, pa smo imali dosta proba. Ali za mene je najbitnije bilo da nauče da sviraju instrumente jer oni nisu muzičari. Važno mi je bilo da oni ne vide te lokacije pre snimanja i da tako imamo iskrenu reakciju na te predele.

Predeli i lokacije su zaista fascinantni. 

Godinu dana smo odvojili samo za pripremu snimanja, tako da smo istraživali i putovali u različitim pravcima na severu i jugu. Na kraju smo odlučili da snimamo na jugu, kod granice sa Ukrajinom, zato što je tu bilo dosta polja kukuruza i lepih predela.

Još na prvom filmu u istoriji voz je glavni junak. I u vašem filmu železnica igra značajnu ulogu. Kakva je to čarobna povezanost?

Železnica je simbol puta i zaista jeste jedan od likova u mom filmu. Kada si u vozu ne možeš da ideš levo ili desno već te vodi u jednom pravcu do samog kraja. Kao i film. Snimanje tih scena je bilo teško zbog zvuka, a i voz je morao da staje na svakih 20 minuta iz tehničkih razloga. To nije pravi voz nego test krug pored fabrike vozova koji su nam dali besplatno da koristimo. Dva snimajuća dana smo se vozili u krug, a zvuk za tu scenu smo snimili kasnije u studiju.

Da li vam je otac, inače poznati ruski režiser Karen Šaknazarov, koji će dobiti i nagradu Beogradskog pobednika na Festu, dao neki savet u toku stvaranja filma?

Da, najznačajniji mi je bio u montaži finalne ruke. Čim je pogledao tu verziju prvi put rekao mi je da izbacim jednu od scena koja je po mom mišljenju bila veoma bitna. Dve nedelje ga nisam poslušao, bio sam siguran da nije u pravu i da ja znam bolje. Međutim posle nekog vremena sam ipak odlučio da probam i film je zaista postao mnogo bolji.

Da li imate u planu da radite zajedno jednog dana?

Mi smo već radili zajedno na dva filma, ,,Ana Karenjina-sećanje Vronskog'' i ,,Beli tigar''. Ja sam režirao statiste i drugi plan, bilo je veoma komplikovano uklopiti taj broj vojnika i konja u dobru kompoziciju kadra. Ali tu sam i najviše naučio, tako da mi je celo iskustvo bilo zaista značajno.

Kako ste izabrali muziku?

Slučajno sam upoznao jedan bend čiji naziv je Dvanaest i veoma interesantno je da kada sam gledao njihov muzički spot za pesmu, koja je kasnije ispala naša glavna muzička tema u filmu, spot izgledao veoma slično kao film koji sam želeo da napravim. Tri junaka koja trče po poljima, u šumama, po šinama, tako da sam shvatio da smo na istoj talasnoj dužini i da to nije slučajnost.

Jedan od vaših likova kaže da put može da bude finalna destinacija? Da li i vi tako mislite?

Da, naravno.

Нема коментара:

Постави коментар