петак, 23. децембар 2016.

Elektra u Narodnom pozorištu u Beogradu






Novo čitanje „Elektre“ u Nacionalnom teatru je priča o taštini i sujeti, zavisti, izdaji, osveti, pravu i razlozima, zločinu iz strasti, ubistvu koje opravdava ubistvo i njemu vidi cilj i svrhu, pretvarajući  sve aktere u puke igračke sudbine, žrtve u dželate, sudije u tumače drevnih zakona. Jednom pokrenut lanac mržnje nema u svom mehanizmu kočnicu. Ona se hrani samom sobom i širi se poput najgore pošasti i zaraze. Od antike do danas. 


Muzika je u službi radnje, a gitarista smešten, na malu binu, u prve redove pubike, zaslužuje isti gromoglasni aplauz kao i glumačka ekipa. Hor, u funkciji podsvesti, iskazivanja osećanja, najčešće saosećanja, je briljantan, neprikosnoven, tihi ali upečatljiv pratilac glavnih junaka i njihovih unutrašnjih proživljavanja.

Danilo Kiš je krajem šesdesetih godina od Ateljea 212 dobio zadatak da adaptira Euripidovu „Elektru”. On se opredelio da napiše svoju verziju, zaintrigiran iracionalnim, nagonskim silama u čoveku. Najnoviju inscenaciju ovog komada na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu donosi nam Iva Milošević. Čitajuće probe počele su  27. oktobra.  O razlozima za novim iščitavanjem ovog komada ona kaže: 


"Za mene je „Elektra“ priča o svireposti koja proizilazi iz ranjivosti, o mržnji koja proizilazi iz bola. Postoji trauma. Postoji frustriranost. Postoji emotivni gubici. Ono što me je najviše zaintrigiralo u ovom komadu je pitanje premoći mračne strane ljudske prirode, gnev kao izuzetno moćna sila u čoveku, hrana i gorivo, koja može da dovede i do velikih dela, a može da dovede i do užasa.“


Nadi Šargin, koja nastupa u naslovnoj roli bilo je: “bitno  da u ovoj predstavi nema nasilja, krvi, fizičke brutalnosti na sceni, jer sam zasićena takvim stvarima u savremenom pozorištu. Sve je dato kroz repliku, kroz stanje i emocije, onu metafizičku, iracionalnu glumačku ravan, a  što su i Kiš i Iva zahtevali i što mi je izuzetno prijalo.“  Dodaje da su radili bez grča i bez padova, sa uživanjem i lakoćom.

 

Dakle surovost dolazi iz samih ljudi, a ne prikazuje se eksplicitno, već kroz proživljena glumačka emotivna stanja. Elegantnije, ali u svakom slučaju i zahtevnije. Taj gnev, gnev naš nasušni, okidač je koji pokreće mržnju i osvetu. Takva sumanuta ljudska tvorevina vodi samo jednom razrešenju - ništavilu. Tragedija se upravo bavi i tom MISTERIJOM PRAVOG TRENUTKA. Tragedija, nastala na korenima obrednih rituala. 

Mržnja sakati, a misli i osećanja su tada suženi. Sužena je i mogućnost donošenja ispravnih odluka. Onih, težih ali dugoročno isplatljivijh, prevazilaženja tih mračnih i trovačkih emocija, svojevrsno ozdravljenje ljudske duše kroz oprost, izdizanje iznad zahteva trenutka. Koji je lekovit pre svega za onog koji mrzi i očajnički žudi za osvetom. 


Ovakvu poruku, rediteljka nudi kroz koncept, koji  „nije bio konvencionalan i tražio je smelost od cele ekipe da se upusti u avanturu“. A avantura je podrazumevala otklon od uobičajnih klišea u tretiranju antičke drame, korišćenjem istinitog izraza”. Očekuje komunikaciju s publikom i na „podsvesnom nivou.“

“To nije bilo lako,  u pitanju je uzvišeni poetski jezik, a mi smo ispitivali mogućnost da se antička tragedija igra bez preteranog, teatralnog patosa i povišenih, lažnih tonova, već da glumci autentično proživljavaju i najekstremnija osećanja.“

V.D. Direktor drame Željko Hrubač podsetio je da Kiš nikada dosad nije igran u Narodnom pozorištu i očekuje: „sasvim drugačije pozorišno iskustvo, uzbudljivo, netipično,  oslonjeno na kvalitet glumca, na moć njihove ekspresije“.

Pavle Jerinić  smatra da je ovo delo neophodno „na ovim prostorima, gde se mržnja gajila toliko morbidno, sa tolikom pohlepom i perverznom strašću”. Odmah ukazuje i na mogući izvor-na novine iz kojih vas svakog jutra vrebaju kojekavke karakondžule i aveti sugerišući vam koga treba da mrzite. Volja bogova mora da se izvši ma koliko to bilo besmisleno i banalno. 


Darko Tomović dodaje da „nas dobra literatura uvek stavlja pred ogledalo”, ukazujući na ono ukorenjeno, ono što postavlja nalog budućim generacijama, a što nužno ne mora biti pozitivno. Zaključuje: „bio je ovo glumački otrežnjujući zadatak“.


Branko Jerinić ukazuje na „šizofreniju inverzije“ – to da su u "Elektri" dobrota, poštenje i smernost iskazuju u negativnoj konotaciji, dok su mržnja, osveta, zlo visoko postavljeni pod imperativ da se izvrše. 

„Kletva i mahnitost, zlo i krv, nož i sekira-pojmovi su koje je Kiš ugradio“.


Dušanka Stojanović Glid kaže da je i dvadeset i četiri veka od nastanka, „Elektre” ona i dalje aktuelna. U žiži ove drame ona prepoznaje „uvređenu dušu spremnu da se sveti, da mrzi i da čini kojekakva zla“.  Razloge za  takvo ponašanje pronalazi u preteranim ambicijama, sumanutoj težnji ka moći i slavi, a koja ne preza ni od toga da žrtvuje sopstvenu decu, ne birajući pri tom sredstva. A kada se jednom poremeti ta nežna nebeska mehanika proradi ono najgore u ljudskoj prirodi: „Pametno je ne mutiti podzemne vode“.


Dramskom tekstu Kiš je prišao posredstvom slobodnih asocijacija svestan da će likovi pretrpeti promene. Ponajviše u psihološkom smislu, morali su biti adaptirani zahtevima savemenog trenutka.  Velike intervencije, Kiš je uneo i u horske partije, te aveti traume. Još je  Aristotel zapazio da horske partije prosto „vise“, ne izvirujući iz same dramske radnje. O tome Kiš kaže:

„Tražeći, dakle, u samim njegovim horskim partiturama osnovnu srž, one retke replike koje dodiruju nit, pokušao sam da variram nekoliko tema koje može reditelj da koristi u vidu „songova“, kako se to kaže u današnjem pozorišnom žargonu.“

Ta deca, najveće su žrtve katastrofe. I daje, na koncu, preporuku:

„U ovu igru treba, bez sumnje, uneti punu meru surovosti“


Miloševićeva u toj transformaciji antičkih junaka ide korak dalje, a sa kakvim rezultatom ostaje da vidimo. Premijera Kišove „Elektre” zakazana je za nedelju, 25. decembar u Narodnom pozorištu u Beogradu. Prva repriza je na sceni “Raša Plaović”  27. decembra.

 
 
Glumačka podela: Nada Šargin (Elektra), Marko Janketić (Orest), Dušanka Stojanović Glid (Klitemnestra), Pavle Jerinić (Pilad), Aleksandar Đurica (Zidar), Branko Jerinić (Strofije), Darko Tomović (Egist) i hor, studenti glume: Mina Nikolić, Bojana Đurašković, Joakim Tasić i Dragan Sekulić.

Muzičar: Vladimir Pejković

Scenograf: Gorčin Stojanović

Kostimograf: Boris Čakširan

Kompozitor: Vladimir Pejković

Scenski govor:  Ljiljana Mrkić Popović

Izvršni producent: Ivana Nenadović

Organizator: Nemanja Konstatinović

Euripid (Εὐριπίδης, oko 480 g.p.n.e, ostrvo Salamini -406. g.p.n.e, Pela) jedan je od trojice najvećih grčkih dramatičara pored Eshila i Sofokla. Napisao je oko 90 drama. Prvi je imao svoju biblioteku. 

Reformisao je dramu, razvlastio je bogove i dao im čovekove vrline, ali i mane, uveo je „deus ex machina“, božanstvo koje raspletaljava čvor tragedije. Smatra se začetnikom psihološke drame. 

Kao diplomata boravio je na Siciliji. 


Danilo Kiš (Subotica, 22. februara 1935. – Pariz, 15. oktobra 1989), romansijer, pripovedač, esejista, dramski pisac, prevodilac sa francuskog, ruskog i mađarskog jezika. Jedan od najvažnijih pisaca u istoriji srpske književnosti.

Kiš je počeo kao pesnik, a potom se okrenuo, pre svega, pisanu proze kojom je u drugoj polovini XX veka izveo poetički preokret u srpskoj književnosti.

Prvi objavljeni tekst Danila Kiša je pesma „Oproštaj s majkom” (1953), a njegove prve knjige – kratki romani Mansarda i Psalam 44 – objavljene su u istim koricama, kao zajedničko izdanje, 1962. godine.

Romani: Mansarda: satirična poema (1962), Psalam 44 (1962), Bašta, pepeo (1965), Peščanik (1972).
Knjige priča: Rani jadi: za decu i osetljive (1969), Grobnica za Borisa Davidoviča: sedam poglavlja jedne zajedničke povesti (1976), Enciklopedija mrtvih (1983) i Lauta i ožiljci (posthumno objavljene priče, 1994).

Knjige eseja: Po-etika (1972), Po-etika, knjiga druga (1974), Čas anatomije (1978), Život, literatura (posthumno, 1990), Skladište (posthumno, 1995).

Knjiga razgovora: Gorki talog iskustva (posthumno, 1990).

Drame: Elektra (1968), Noć i magla (1968), Papagaj (1970), Drveni sanduk Tomasa Vulfa (1974), Mehanički lavovi (1980).

Knjiga izabranih pesama i prevoda Danila Kiša sa francuskog, ruskog i mađarskog jezika Pesme i prepevi objavljena je posthumno 1992. godine.

Najvažnije nagrade: NIN-ova nagrada za roman godine, Goranova nagrada za knjigu godine, Književna nagrada „Železare Sisak” za najbolju esejističku knjigu godine, Veliki Zlatni orao grada Nice za ukupan književni rad, Orden Viteza umetnosti i književnosti, Andrićeva nagrada, Nagrada „Skender Kulenović”, Sedmojulska nagrada, „Preis des Literaturmagazins 1988”, „Premio letterario Tevere”, Nagrada AVNOJ-a, Nagrada „Bruno Šulc”.

Dela Danila Kiša prevedena su na sve veće svetske jezike. U izdanju Arhipelaga objavljena su Izabrana dela Danila Kiša u sedam knjiga: Mansarda, Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik, Grobnica za Borisa Davidoviča, Enciklopedija mrtvih i Lauta i ožiljci.

Iva Milošević je diplomirala pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Potpislala je sledeće režije: „Maratonci trče počasni krug“ Dušana Kovačevića (Satirično pozorište „Kerempuh), „Shopping & Fucking“ Marka Rejvenhila, „Razvaljivanje“ Nila Labjta, „Fedrina ljubav“ Sare Kejn, „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ Ivora Martinića, „Iz junačkog života građanstva“ Karla Šternhajma, „Zmajeubice“ Milene Marković (JDP), „Kazimir i Karolina“ Edena fon Horvata (NP Sombor), „Put do Nirvane“ Artura Kopita, „Zmijsko leglo“ Vasila Sigareva, „Proslava“ Tomasa Vinterberga i Mogensa Rukova,“Revizor“ N. Gogolja (Atelje 212), “Mala sirena“ H. K. Andersona/Srđana Koljevića, „Princeza na zrnu graška“ Nede Radulović (Malo pozorište „Duško Radović), „Vuk i sedam jarića“ braće Grim/Ljubinke Stojanović (Pozorište lutaka „Pinokio“), „Princeza i žabac“ H.K. Andersona/Igora Bojovića, „Pepeljuga“ Igora Bojovića (Pozorište „Boško Buha“), „Mizentrop“ Ž. B. P. Molijera (korežija Gorčin Stojanović), „Painkillers“ Nede Radulović (SNP), „Glorija“ Ranka Marinkovića (Pozorište na Terazijama) „Čudo u Šarganu“ Ljubomira Simovića (NP Užice), „Mnogo buke ni oko čega“ V. Šekspira (Naroden teatar „Vojan Černodrinski, Prilep), „Magično popodne Volfganga Bauera (Bitef teatar). 

Sa svojim predstavama gostovala je na festivalima u Študgartu, Bogoti, San Huanu, Guadalahari, Sibiu, Madridu, Rimu, Pragu, Rjeci, Splitu, Sarajevu, Banjaluci, kao i svim važnijim festivalima u Srbiji. Dobitnica je Nagrade za režiju „Bojan Stupica“, „Ljubomir Muci Drašković“, kao i godišnjih nagrada za režiju SNP i JDP.

Нема коментара:

Постави коментар