уторак, 4. децембар 2018.

SLADAK ŽIVOT U MADLENIANUMU




ROMANTIČNA KOMEDIJA DOLCE VITA PRVA PREMIJERA U MADLENIANUMU


Dolce vita je komad:



  •  srećnoj prošlosti,
  •  stvarima koje nestaju i dolaze,
  •  porodičnim tajnama,
  •  receptu koji nedostaje,
  •  samoći,
  •  new age generaciji,
  •  ljubavi prema Beogradu,
  •  avanturama na koje nismo spremni,
  •  zaljubljenosti koja ne poznaje vreme,
  •  tortama, slatkišima i kolačima…


 

Madlenianum je ponosan što je okupio najmlađu autorsku ekipu na ovim projektu. Tekst Jelene Paligorić Sinkević Dolce vita izabran je na Konkursu za mlade pozorišne stvaraoce, a zadati žanr je bio romantična komedija

U pitanju je atipičan tekst za ovaj žanr, suptilan, prijemčljiv duhu Madlenianuma, takav da veliča najlepše vrednosti duha Beograda na tragu Mome Kapora. 

Predstava je za sve generacije, vesela i optimistička u ova sumorna vremena, a i prava priprema za nastupajuće praznike. 


Jelena je pored teksta, okupila i autorski tim (najmlađi koa što rekosmo u ovom trenutku u beogradskim pozorištima): Jug Đorđević, reditelj, Ivana Jelić, scenograf, Lara Popović, kostimograf, Anka Gaćeša Kostić, koreograf i Andrej Sinkević, kompozitor songova, napisavši emotivnu priču za sjajnu glumačku ekipu u kojoj su: Snežana Jeremić Nešković, Ljiljana Stjepanović, Anka Gaćeša Kostić, Tamara Aleksić, Branislav Zeremski i Minja Subota, kao dobri duh predstave, a kuriozitet je da se kao Baba Dara pojavljuje Branka Veselinović



Publika Madlenianuma će premijerno da gleda praizvođenje na Maloj sceni 7. decembra, sa reprizama 10. i 13. decembra od 20 časova. Mlada dramska spisateljica stvorila je romantično dramsko tkivo namenjeno svojoj generaciji, ali i generaciji svojih roditelja i njihovih roditelja. 



Tim predstave Dolce vita podseća publiku na duh Beograda koji se nezaustavljivo prenosi iz generacije u generaciju i, iako na prvi pogled skrenut od centalnih gradskih zbivanja, čini da srce Beograda kuca plemenitošću, toplinom, iskrenim zajedništvom i nežnošću. U Madlenianumu se iskristalisalo da u ovom trenutku gledaoce treba nahraniti osećanjima koja donose optimizam i ljubav prema životu.


„Romantičnu komediju sa songovima, Dolce vita, pisala sam kad je moj sin imao devet meseci. Potpuno ubeđena da je moguće napraviti mikrosvet, koji postoji nezavisno od sveta za koga je malo reći da je surov. Živeli smo u Pragu i ja sam hodala Vaclavskim namestima do škole jezika. Kada bih samu sebe pitala šta mi nedostaje odgovor bi bio samo jedan – miris kesten-pirea. 


Pišući ovaj komad ja sam izmaštala jedno mesto u pozorištu u kome u centar pažnje dolaze likovi koji vode obične živote, ali nisu marginalci. Oni su srećni u svom danu, njihove muke su postojeće iako se prećutkuju. Oni žive iako ih niko ne primećuje. Imala sam posla sa zanimljivim žanrom koji je nametao ograničenja, ali i nudio slobodu“, kaže spisateljica i dodaje:


 „Verujem da je jedini način za čuvanje zdravog razuma izgradnja sopstvenog mikrosveta. Isto tako, gradeći nešto svoje, kako u životu, tako i u pozorištu, mi činimo ovaj svet boljim mestom. 


Moj izbor je bio da dam glas ljudima pored kojih svaki dan prolazimo, kojima se smejemo, ali koji nemaju dovoljno prostora. Ovo je i beg od arhitipova, na sceni su netipične žene. U cenru pažnje su poslastičari i jedna ljubav u trećem životnom dobu, kao otpor prema teroru večne mladosti. Uživanje nije ograničeno godinama. Muzika je pop, a vizuelni identitet magični realizam. Dolce vita je priča o opstanku u svetu koji sistematski ne priznaje bilo kakvu nežnost.“


Nadovezuje se reditelj Jug Đorđević (Kepler 452-9, Kako održavati fikus...) koji komad definiše kao presedan, ali ne elitistički. Kaže pristao je i bez čitanja teksta. 


“Potreban nam je eskapizam od današnjice”, konstatuje on.



Kažu da je recept za sladak život poput recepta za savršen kolač! Ako je to i istina, i ako pronađemo taj savšreni recept za sladak život, šta se dešava onog trenutka kada se taj recept izgubi?! 


Komad Dolce vita u bukvalnom smislu pokušava da odgonetne i pronikne u gore postavljeno pitanje. Naime, u jednoj beogradskoj poslastičarnici, sa ogromnom tradicijom, zatičemo dve generacije žena, vlasnica te poslastičarnice, kako se bore da budu i ostanu u korak sa sadašnjim trenutkom. 

Jedna poseta neočekivane gošće preti” da spase poslastičarnicu. Ali ni ta posetiteljka ne dolazi praznih ruku. Ona sa sobom nosi jednu veliku porodičnu misteriju u obliku recepta za savršen život.


Da li će junakinje ovog komada uspeti da odgonetnu tu misteriju i spasu svoje nasleđe od zaborava?


Ova romantična komedija s pevanjem i zviždanjem posvećena je ženskim prijateljstvima. Četiri žene, koje su u fokusu ove priče, napravile su bajku od svakodnevnice. Ljubavna priča dešava se između najstarijih aktera naše priče, onih koji su već u trećem dobu. U svetu terora mladosti i godina, u brzini svakodnevice Jelena Paligorić Sinkević je napravila priču o prijateljstvu i ljubavi. Važan aspekt ove priče je muzika. 



Ljiljana Stjepanović u predstavi igra lik u zaboravu. Na pitanje šta ima da kaže o komadu kaže:


„Dođite da gledate! I hvala što me niste ubili, skoro uvek me ubiju.“



Branislav Zeremski je princ koji joj vraća sećanje, a predstavu opisuje kao livadu u proleće posetu cvećem najlepših boja



„Kostimi su tako božanstveni, makronski, takvi da skoro nisam ni trebala da glumim. Scemografija je bajkovita“, primećuje Tamara Aleksić. Priznaje da je u gužvi, u poslu do guše i kaže da je spasava scenska šminka, ali i sad glumi, mlada je i na njoj se umor i ne primeti.


Ne želim da objašnjavam likove. Komad nas je sve dotakao, probudio želju za srećom, konačno...  Jug ima istančan osećaj za estetiku. A priča je kao uz kafu, otvara ti dušu. Bane i Ljilja uneli su radost u komad. Minja je dobri duh predstave. Sneža jaka žena. 


Reč uzima Lara Popović zasužna za kostime, neko kaže da su najleše cipele (eh, te žene!) i kaže:


Kolorit oslikava zaštićenio prostor i magičnost, kontekste i generacijsku dob. Glumci mi daju nove ideje.“



Snežana Jeremić Nešković je u predstavi Ljiljanina ćerka koja peva (što radi već 16 godina u Pozorištu na Terazijama a vraća se na scenu posle dve godine odsustva zbog dolča vita razloga. U Madlenianumu igrala u „Jadnicima“. Kaže, ova predstava je pisana za nju. Vlasnica je poslastičarnice, samohrana je majka dvoje dece. Ali izlaz pronalazi u tome da živi u ovom trenutku. Kaže da je veliki fan Minje Subote i predaje mu reč.


 „Sjajno se osećam. Ne bih bio previše analitičan kao prethodnici. Ovo je vedra, diivna predstava koju svi u Beogradu očekuju. Razveseliće vas sve!“


U „Neposlušnima“ je igrao sebe. Kada je čuo da treba da igra u „Slatkom životu“ upitao se ne očekuju li da igra Marčela Mastrojanija! Saznao je da će raditi sa Ljiljom i Zeremskim, a kada je video Ljulju u kostimu, konstatovao je da nešta ne valja. Ona treba da igra matoru osobu, a deluje čarobno. Kada je upoznao režisera ovaj ga je primirao da ne brine da poznaje Madlenianum kao svoj džep.


„Rekao mi je: Radio sam ovde kao razvodnik,“ šaljivo će Minja i dodaje: „Svideće vam se i pesma na stihove Duška Trifunovića.“
 

A kada je pomenuo Branku Veselinović ispričao je i anegdotu da kada je vide kažu: 


„Ala ličite na pokojnu Branku Veselinović!“


Ekipa kaže da on aplauz dobija i na probama. 



 „Predstava je citat na šlagere, na vreme kada se muzika slušala, a ne gledala“,  konstatuje na kraju konferencije za medije Jelena Paligorić Sinkević.





Predstava Dolce vita nije romantizacija prošlih vremena već pokušaj da iz svega što je prošlo uzmemo najbolje i živimo u sadašnjosti. Jer, svi teže ka sreći, a neki je i dosegnu!



REČ UREDNIKA KULTURNIKA-TRILER U POSLASTIČARNICI: U POTRAZI ZA KLJUČEM ZAGUBLJE SREĆE


Predstava Doče vita lagana je samo na prvu loptu. Ali, ako vam samo to prija sasvim je u redu. Ali, ako zakopate malo dublje ispod glatke površine slatkiša, svašta ćete tamo pronaći. 

U trilerskom maniru odvija se uzbudljiva potraga za davno zagubljeniim kolačem izgubljene racepture, vrlo traženim, a koji je izazivao radost i ljubav. Kolač koji je materijalizacija ljudskih želja za srećom. Dosnom ili ne, ali posebnom za svakog poručioca ovde ili tamo.  



Problem je u tome što to dragoceno sećanje pripada simpatičnoj dementnoj baki. Kako je iniciratiti da se priseti saznaćete u ovoj predstavi režiranoj na osnovu odličnog, savremenog dramskog teksta a u tumačenju nadahnutog glumačkog asambla, sjajne scenografije i kostima koji prosto potiče na neka pozitivna osećanja i toplinu uz tu malu ali neohodnu dozu gorčine za životnom prolaznošću. 



Ne zna se ko će vas više osvojiti svojim šarmom da li pomirljiva i marljiva vlasnica poslastičarnice Snežana Jeremić Nešković, njena desna ruka, računovođa koja žudi za srećom u potkrovlju, odmerena Tamara Aleksić, iznenadni i mladalačko-veseli suinvestitor, Anka Gaćeša Kostić, uporni prosac i knigovezac, Branislav Zeremski, zvrk-dementna baka koja drži ključ a ne zna gde je- Ljiljana Stjepanović i mogući adut u toj potrazi-Minja Subota.



A ako u samoj predstavi kada se razgrnu tanke, prozorne zavese ugledate i sopstveni lik ne trzajte se bespotrebno.  

To  je i bila ideja autorskog tima. Da u vama probudi zapitanost.
 





Fotografije s predstave: Duško Filipović


Нема коментара:

Постави коментар