Jesenje kišno
nedeljno postvinokomsko prepodne iskoristili smo za posetu zagrebačkim muzejima
i galerijama. Jedna od ciljeva bio nam je i Umjetnički paviljon u Zagrebu.
U toku je bila
izložba posvećena slikama Vlaha Bukovca (Biađo Fađioni,1855. – 1922.) i
njegovog učitelja Aleksandra Kabanela.
Vlaho Bukovac je
prošao slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do
moderne. Prepoznatljiv je po portretima, a ovde smo primetili i portret srpske
kraljice Natalije Obrenović (1882.), pozajmicu iz Narodnog muzeja u Beogradu.
Izložba Vlaho Bukovac
i Aleksandar Kabanel – istorijski susret učenika i učitelja publici će biti
dostupna od 3. oktobra. 2018. do 6.
januara 2019. godine.
Umjetnički paviljon ove godinene
slavi svoj 120 rođendan. Inicijator osnovanuja Umjetničkog paviljona bio je
slikar Vlaho Bukovac. Upravo to bilo je razlog da u jubilarnoj godini u ovom
izložbenom prostoru budu izložena dela Vlaha Bukovca i Aleksandra KabanelA,
francuskog slikara kod kojeg je Bukovac u Parizu, na koli lepih umetnosi (École
des Beaux-Arts) studirao slikarstvo.
Kabanel
ga je u prvom pokušaju da se upiše odbio. Bukovac se nije obeshrabio, te
je u dogovoru s Kabanelom naslikao sliku (Ruka, Umjetnička galerija Dubrovnik),
koja je bila presudna da bude primljen. Slavni francuski slikar odigrao
je značajnu ulogu u Bukovačevom likovnom obrazovanju te će izložba u
Umjetničkom paviljonu objediniti radove učenika i učitelja i na taj način dati
odgovor koliki je bio Kabanelov uticaj na Bukovačevo stvaralaštvo.
Izložbu čine više od 140
slika koje obuhvataju sve faze slikarevog stvaralaštva; od pariske preko
zagrebačke do praške faze. Bukovčeva dela su pored onih iz hrvatskih muzeja i
galerija, pozajmljena i iz zemalja regiona (Srbija, Bosna i Hercegovina,
Slovenija i Crna Gora), kao i iz privatnih zbirki. Na izložbi se, uz već
prepoznatljiva Bukovčeva dela, mogu videti i nekoliko novootkrivenih bisera,
poput ulja na platnu iz pariskog perioda
Putifarova žena iz 1886. godine, monumentalnih dimenzija (176×256 cm). Reč je o
slici koja se nalazi u privatnoj kolekciji i ovaj prilikom prvi put izložena.
Dela Aleksandra Kabanela stigla
su na izložbu iz pet francuskih muzeja – Petit Palais, Musée des Beaux-Arts de
la Ville de Paris, Musée d’Orsay, Paris, Musée Inguimbertine, Carpentras,
Palais de Compiègne Musée et domaine nationaux, Compiègne te Musée Fabre,
Montpellier koji je Umjetničkom paviljonu na ovom predstavljanju partner
izložbe. Treba napomenuti da je Musée Fabre, kada je reč o opusu Aleksandra
Kabanela, svetski najpoznatiji. Pre svega jer je Kabanel rođen u Montpellieru
te je još za života nekolicinu svojih slika poklonio Muzeju, a isto je učinio i
slikarov veliki mecena i prijatelj Alfred Brujas. Iz Ruske Federacije
Kabanelove slike stižu iz Državnog muzeja Ermitaž.
Izbor dela Vlaha Bukovca i tekst
za za katalogg izložbe uradio je jedan od autora izložbe, istoričar umetnosti Igor Zidić. Na izboru dela
Aleksandra Kabanela i njihovim pozajmicama radila je upravnicaa Umjetničkog
paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Stručni deo i tekstove za katalog
-istoričar umetnosti Pjer Stpanov, kustos Zbirke slikarstva od XIV do XIX veka
u Muzeju Fabre, kao i upravnik Muzeja Fabre, istoričar umetnosti Miel Hilar,
najbolji znalac opusa Aleksandra Kabanela u Francuskoj, uz Igora Zidića takođe
autor izložbe.
Tromesečno trajanje izložbe
ispratiće i prateći program u okviru kojeg će se održavati stručna predavanja,
prikazivati dokumentarni filmovi, koncerti i drugi sadržaji, a sve to u
prostoru Moderne galerije u Zagrebu iz koje je za izložbu posuđen veliki broj
Bukovčevih slika. Takođe, s kupljenom ulaznicom za izložbu u Umjetničkom
paviljonu moći će se otići u Modernu galeriju i pogledati Bukovčevo
monumentalno delo Gundulić zamišlja Osmana. Potonje, naime, iz više razloga
nije bilo moguće izmestiti iz Moderne galerije.
Posebna zanimljivost pratećeg
programa je pozorišna predstava Ruka čiji se scenario zasniva na
autobiografskoj knjizi Vlaha Bukovca „Moj život“. Knjiga je štampana 1918. u
Zagrebu a 1924. godine u Beogradu sa predgovorom i tumačenjima Marka Cara.
Autorka scenarija i rediteljka predstave je Petra Radin.
Vlaho Bukovac rođen je 1855. godine u porodici Augustina i Marije
(rođene Perić) Fagioni iz Cavtata, pod imenom Biaggio Fagioni. Talent za
slikanje iskazuje već u ranim godinama. Putuje u Ameriku prvi put 1866. godine,
sa stricem Franom Fagionijem koji je došao u Cavtat da se oženi, te se vratio
natrag u SAD i nastanio u Njujorku gde je otvorio dućan s pomorskom opremom.
Stric ubrzo umire, te se strina
preudaje za stričevog prijatelja i Vlaho uskoro postaje nepoželjan u kući, te
završava u domu za delikvente na Hearts Islandu. Tamo je njegov talent zapazio
jedan učitelj, koji mu pomaže da izađe iz popravnog doma i vrati se porodici u
Cavtat, početkom 1871. godine. Na Cavtatu, polazi pomorski ispit, te odlazi na
brod s rutom Carigrad – Liverpul – Odesa – Carigrad.
Napušta brod u jesen 1872. godine
nakon što se teško ozledio pri padu. Po povratku u roditeljsku kuću oslikava
zidove temperom, što se smatra njegovim prvim većim likovnim ostvarenjem
(1872/1873).
Početkom 1873. godine Vlaho sa
bratom Jozom odlazi u Peru, podstaknuti „zlatnom groznicom‟. Tamo dobija posao
kao „slikar Fagioni‟ da piše brojeve po vagonima i radi znakove sa imenima
dućana. Tada je napravio i prvi portret – peruanskog predsednika Manuela
Pardoa, koji mu ga je poklonio. Nakon toga seli i u San Francisko gde živi od
početka 1874. do kraja 1876. godine i zapošljava se u kafani kod gazde Tripala,
poreklom iz Sinja. Tada prvi put počinje ozbiljno da se bavi slikarstvom: preko
dana kopira reprodukcije kako bi se zaradio i radi svoje autoportrete. Nedugo
zatim započinje da radi i portrete prema narudžbinama, preko fotografija ili po
živiom modelima. Tako dolazi i do prvog mecene, Isaka Lustiga, praškog Jevreja
koji naručuje porodične portrete u zamenu za stan i hranu.
Vlaho je pokušavao da nađe
učitelja, ali nije uspevao, međutim portreti koje je radio su bili izloženi u
trgovini ‟Morris & Schwab‟, i novine su pohvalno pisale o njegovom radu.
Krajem iste godine, po povratku u Dubrovnik, donosi sliku „Sultanija“, koja
predstavlja vrhunski domašaj dvadesetpetogodišnje amaterske američke faze. U
svoju zaštitu ga uzima grof Medo Pucić, dubrovački pesnik, koji ga sa sobom
vodi u Pariz na školovanje kod slikara Jaroslava Čermaka.
Od Bukovčevih slika posebno je
zanimljiv diptih “Dedal i Ikar” u autentičnom, autorskom okviru. Slikajući
Ikara i njegov pad, Bukovac je simbolično predstavio ishod kakav su imale
umetnikove progresivne ideje kod njegovih nekadašnjih učenika.
Ovaj diptih je za života samog
autora bio jedno od njegovih najčešće izlaganih dela, a nakon dve i po decenije
od nastanka dospeo je u zbirku Narodnog muzeja u Beogradu.
Među prvim delima
Vlaha Bukovca koja su još za njegovog života dospela u Narodni muzej u
Beogradu, nalaze se portreti kraljice Natalije Obrenović iz 1882. godine i portret njenog sina, kralja
Aleksandra Obrenovića iz 1901. godine. Ova dela su po svoj prilici u Narodni
muzej dospela nakon dinastičkih promena u kraljevini Srbiji 1903. godine.
Bio je počasni član Srpske
kraljevske akademije оd 15. novembra 1892. Za vreme Velikog rata napisao je
autobiografsku knjigu "Moj život".
Pariska faza (1877 – 1893)
Početkom 1877. godine Bukovac i
Pucić stigli su u Pariz i učestvovali su na otvaranju Pariskog Salona. To je
ujedno bio i prvi susret Bukovca s visokom umetnošću. Susreću Jaroslava
Čermaka, ali ga on zbog bolesti nije primio za učenika, već mu savetuje da još
malo usavrši crtež i preporučuje mu za učitelja najpoznatijeg slikara tog
vremena sa Akademije u Parizu: Aleksandra Kabanela. Iste godine, Kabanel ga je, posle prvobotnog
nećkanja, primio u svoju klasu u Školi za lepe umetnosti. Godine 1878. u
Fontainbleau Bukovac realizujestudije „crnogorskog krša‟ i radi na prvoj slici Crnogorka. Na Salonu debituje
Bukovčeva slika „Crnogorka na odbrani“. Tu istu sliku Bukovac daruje biskupu Štosmajeru
u znak zahvalnosti. U leto 1879. godine posećuje porodicu u Cavtatu, te se prvi
put susreće, sa tada mladim slikarom Celestinom Medovićem. U isto vreme u listu
Slovinac objavljuju Kabanelovo pismo u kojem apeluje na Bukovčeve sunarodnike
da ga novčano potpomognu.
Vlaho Bukovac je na Cetinju knez
Nikola, otkupljuje slike i naručuje portrete članova svoje porodice i
cetinjskih arhimandrita, koje je Bukovac kasnije izložio na Salonu 1880.
godine. Vraća se u Pariz, gde diplomira uz najveće pohvale profesora Kabanela.
Ubrzo nakon završetka Akademije napustio je načela akademizma, te se deklarisao
kao predstavnik moderne francuske realističke škole. Krajem 1880. godine dolazi
do značajnog prijateljstva: Bukovac upoznaje arhitektu Eduarda Moniera koji mu
je ponudio svoju kuću i napravio mu atelje, gde Bukovac živi do 1885. godine, sve
dok nije 1887. godine sagradio sopstveni atelje na Monmartru. Na Salonu 1881.
godine Bukovac izlaže Moniereov portret i portret sestara, nakon čega odlazi u
Dubrovnik na tri meseca, gde je napravio tridesetak portreta. Književnik Marko
Car tom prilikom piše detaljan, stručni prikaz Bukovčevog dela i biografije,
izdat iste godine. Bukovac je senzacija na Salonu 1882. godine kada izlaže
„Veliku Izu“. Na Salonu 1883. godine izlaže akt žene u enterijeru „Les Ebats“
(koja će kasnije biti prva kupovina kolekcionara braće Vikars), i sliku
Crnogorka na sastanku. Učestvuje i na
„Salon Trienalu‟ sa slikom „Crnogorke idu na trg“. Nakon uspeha na Salonu 1882.
godine biva pozvan na srpski dvor gde portretiše kraljicu Nataliju. U leto
1883. godine sa knezom Nikolom ponovo putuje u Crnu Goru, gde radi dvorske portrete
i gorštačke likove.
Bukovac boravi u Parizu
neprekinuto između 1877. i 1893. godine, kad mu je jedini duži boravak u
Dalmaciji bio od jeseni 1884. do leta 1885. godine, kad radi niz portreta iz
takozvane rane pariske „tamne‟ faze i pomorske pejzaže. U Zadru 1884. godine
organizovana je prva Bukovčeva samostalna izložba na kojoj su izložene slike
Crnogorki i niz građanskih portreta. Godine 1886. vraća se u Pariz i uskoro
postaje slikar za engleske trgovce umetninama, braću Vikars, koji prodaju
njegove slike u Londonu.
U njegovom
ateljeu na Monmartru nastaje najveći Bukovčev rad „Isus prijatelj malenih“,
velika kompozicija sa četrdesetak likova prirodne veličine. Slika će biti
izložena 1888. godine na Salonu, a svi su likovi pozirali u vrtu novog ateljea,
na sunčevoj svetlosti.
Od 1888. do 1892. godine u nekoliko navrata Bukovac
posećuje Englesku, pre svega London. Godine 1892. Bukovac se ženi Jelicom
Pitarević iz Dubrovnika. Na Salonu 1892. godine Bukovac izlaže svoja dela pod
tri imena: Vlaho Bukovac, Vlaho Fagioni i Paul Andrez. Godine 1893. poslednji
put izlaže na Salonu. Istovremeno, odlučuje da naslika „Apoteozu Gundulića:
pesnik gleda viziju budućeg speva“, to jest „Gundulićev san“.
Zagrebačka faza (1893 – 1898)
Nakon što od Vlade (Ise
Kršnjavog) dobija narudžbine za portret bana Karolja (Dragutin) Belašija dolazi
u sukob s Štrosmajerom (kojem je ovaj neprijatelj). U Zagreb dolazi konačno
1893. godine, odbija narudžbinu Vlade, realizuje narudžbine za Maticu Hrvatsku,a
za Vladu je uradio sliku „Živeo kralj“, 1895. godine, koja prikazuje dolazak Franc
Jozefa I u Zagreb.
U to vreme samo su Bukovac i
Celestin Medović, koji je upravo završio Akademiju u Minhenu, afirmisani su
slikari u evropskim razmerama. U jesen 1893. godine postavljena je prva njegova
samostalna izložba u Zagrebu. Iste godine Bukovcu je zakonski priznato da mu je
prezime potomaka Bukovac, a dobija i prvog sina. U vreme boravka u Zagrebu
osniva umetničku koloniju, u leto 1894. godine, dolaze Čikoš, Tišov i drugi, a
iz Dubrovnika dolazi Medović. Iso Kršnjavi i Bukovac zanose se idejom da osnuju Akademiju i organizuju Zagreb
kao umetniči centar. Bukovac je pozvan u Beč 1896. gde radi portret cara Franca
Jozefa I, kojeg oduševljava svojim radom.
U proleće iste godine održana je
Milenijska izložba u Budimpešti gde Bukovac, Bela Čikoš, Robert Frangeš organizuju
umetnički deo te uređuju hrvatski Umetnički paviljon. Dobija počasnu diplomu za
učešće i Orden cara Franca Jozefa I. Učestvuje samostalno na drugom
Venecijanskom bijenalu, 1897. godine, gde izlaže „Gundulićev san“. Tokom 1898.
napušta pripreme za Hrvatski salon a napušta i Zagreb.
Nakon kratkog boravka u
Parizu vraća se u Cavtat i dograđuje atelje, te ponovo postaje otac. Češko
umetničko društvo proglašava ga počasnim članom 1900. zajedno sa Iljom
Rjepinom, i ponovno je pozvan da izlaže na Venecijanskom bijnalu, gde 1901.
postiže značajan uspeh. Tokom 1901. godine u Beogradu radi portrete kraljevskog
para. Godine 1902. odlazi za Beč, sa namerom da se preseli u Prag.
Praški period (1903 – 1922)
Bukovac dobija profesuru na
Umetničkoj akademiji u Pragu, reorganizuje ovu instituciju, te je 1908. godine
osnovana njegova „specijalka‟ unutar Akademije i njegov atelje posećuje lično
car Frac Jozef I; od 1910. postaje redovni profesor. Prvu samostalnu izložbu u
Pragu otvara na svoj 60. rođendan. U periodu od 1908. do 1912. godine posećuje
svako leto Englesku, gde radi portrete prijatelja, imućnijih građana i članova
kraljevske porodice. Početkom 1908. godine Ivan Meštrović posećuje Bukovca u
Pragu, te ga nagovara da postane predsednik novoosnovanog društva dalmatinskih
umetnika okupljenog oko Emanuela Vidovića u Splitu. Bukovac prihvata poziv te odolazi
u Split na otvaranje „Prve dalmatinske umetničke izložbe‟ u organizaciji
društva „Medulić‟. U Pragu radi sve manje, prihvata samo velike narudžbine, kao
što je ona za kraljevski par Karla i Zitu Habsburg. Kako bi pomogao prijatelju
Františeku Zenišeku, radi po njegovim skicama svu dekoraciju dvorane u „Obecnom
dumu‟ u Pragu, 1914. godine, bez ikakve naknade, a od 1912. počasni je član
Češke akademije nauke i umetnosti.
Ratne godine 1914 – 1918. provodi
u Pragu, ne putuje u Cavtat ni Englesku, radi portrete. Autobiografiju dovršava
1918. godine, te ga Božo Lovrić izdaje iste godine u Zagrebu kao knjigu pod
nazivom „Moj život‟. Poslednju izložbu u Pragu organizuje 1921. godine, sa
ćerkama Jelicom i Ivankom, koje su studirale na Akademiji, a izložba će izazvati
čitavi niz negativnih i neprijateljskih reakcija. Ipak, Bukovac je pozvan u
Beograd da radi portret kralja Aleksandra I, gde se dalje raspituje o mogućnosti
povratka u otadžbinu, ali nikako ne uspeva. Onda odlazi u Ljubljanu u posetu
prijatelju dr. Hribaru, gde radi svoj poslednji portret („Hribarove žene s
detetom“). Umire 1922. godine, u praškom domu od moždanog udara.
Нема коментара:
Постави коментар