среда, 5. децембар 2018.

Bukovac i Kabanel u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu




Jesenje kišno nedeljno postvinokomsko prepodne iskoristili smo za posetu zagrebačkim muzejima i galerijama. Jedna od ciljeva bio nam je i Umjetnički paviljon u Zagrebu. 

U toku je bila izložba posvećena slikama Vlaha Bukovca (Biađo Fađioni,1855. – 1922.) i njegovog učitelja Aleksandra Kabanela.

Vlaho Bukovac je prošao slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do moderne. Prepoznatljiv je po portretima, a ovde smo primetili i portret srpske kraljice Natalije Obrenović (1882.), pozajmicu iz Narodnog muzeja u Beogradu.

Izložba Vlaho Bukovac i Aleksandar Kabanel – istorijski susret učenika i učitelja publici će biti dostupna od 3.  oktobra. 2018. do 6. januara 2019. godine.





Umjetnički paviljon ove godinene slavi svoj 120 rođendan. Inicijator osnovanuja Umjetničkog paviljona bio je slikar Vlaho Bukovac. Upravo to bilo je razlog da u jubilarnoj godini u ovom izložbenom prostoru budu izložena dela Vlaha Bukovca i Aleksandra KabanelA, francuskog slikara kod kojeg je Bukovac u Parizu, na koli lepih umetnosi (École des Beaux-Arts) studirao slikarstvo. 

Kabanel  ga je u prvom pokušaju da se upiše odbio. Bukovac se nije obeshrabio, te je u dogovoru s Kabanelom naslikao sliku (Ruka, Umjetnička galerija Dubrovnik), koja je bila presudna da bude primljen. Slavni francuski slikar odigrao je značajnu ulogu u Bukovačevom likovnom obrazovanju te će izložba u Umjetničkom paviljonu objediniti radove učenika i učitelja i na taj način dati odgovor koliki je bio Kabanelov uticaj na Bukovačevo stvaralaštvo.



Izložbu čine više od 140 slika koje obuhvataju sve faze slikarevog stvaralaštva; od pariske preko zagrebačke do praške faze. Bukovčeva dela su pored onih iz hrvatskih muzeja i galerija, pozajmljena i iz zemalja regiona (Srbija, Bosna i Hercegovina, Slovenija i Crna Gora), kao i iz privatnih zbirki. Na izložbi se, uz već prepoznatljiva Bukovčeva dela, mogu videti i nekoliko novootkrivenih bisera, poput  ulja na platnu iz pariskog perioda Putifarova žena iz 1886. godine, monumentalnih dimenzija (176×256 cm). Reč je o slici koja se nalazi u privatnoj kolekciji i ovaj prilikom prvi put izložena.

Dela Aleksandra Kabanela stigla su na izložbu iz pet francuskih muzeja – Petit Palais, Musée des Beaux-Arts de la Ville de Paris, Musée d’Orsay, Paris, Musée Inguimbertine, Carpentras, Palais de Compiègne Musée et domaine nationaux, Compiègne te Musée Fabre, Montpellier koji je Umjetničkom paviljonu na ovom predstavljanju partner izložbe. Treba napomenuti da je Musée Fabre, kada je reč o opusu Aleksandra Kabanela, svetski najpoznatiji. Pre svega jer je Kabanel rođen u Montpellieru te je još za života nekolicinu svojih slika poklonio Muzeju, a isto je učinio i slikarov veliki mecena i prijatelj Alfred Brujas. Iz Ruske Federacije Kabanelove slike stižu iz Državnog muzeja Ermitaž.



Izbor dela Vlaha Bukovca i tekst za za katalogg izložbe uradio je jedan od autora izložbe, istoričar  umetnosti Igor Zidić. Na izboru dela Aleksandra Kabanela i njihovim pozajmicama radila je upravnicaa Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Stručni deo i tekstove za katalog -istoričar umetnosti Pjer Stpanov, kustos Zbirke slikarstva od XIV do XIX veka u Muzeju Fabre, kao i upravnik Muzeja Fabre, istoričar umetnosti Miel Hilar, najbolji znalac opusa Aleksandra Kabanela u Francuskoj, uz Igora Zidića takođe autor izložbe.


Tromesečno trajanje izložbe ispratiće i prateći program u okviru kojeg će se održavati stručna predavanja, prikazivati dokumentarni filmovi, koncerti i drugi sadržaji, a sve to u prostoru Moderne galerije u Zagrebu iz koje je za izložbu posuđen veliki broj Bukovčevih slika. Takođe, s kupljenom ulaznicom za izložbu u Umjetničkom paviljonu moći će se otići u Modernu galeriju i pogledati Bukovčevo monumentalno delo Gundulić zamišlja Osmana. Potonje, naime, iz više razloga nije bilo moguće izmestiti iz Moderne galerije.

Posebna zanimljivost pratećeg programa je pozorišna predstava Ruka čiji se scenario zasniva na autobiografskoj knjizi Vlaha Bukovca „Moj život“. Knjiga je štampana 1918. u Zagrebu a 1924. godine u Beogradu sa predgovorom i tumačenjima Marka Cara. Autorka scenarija i rediteljka predstave je Petra Radin.


Vlaho Bukovac rođen je 1855. godine u porodici Augustina i Marije (rođene Perić) Fagioni iz Cavtata, pod imenom Biaggio Fagioni. Talent za slikanje iskazuje već u ranim godinama. Putuje u Ameriku prvi put 1866. godine, sa stricem Franom Fagionijem koji je došao u Cavtat da se oženi, te se vratio natrag u SAD i nastanio u Njujorku gde je otvorio dućan s pomorskom opremom. 

Stric ubrzo umire, te se strina preudaje za stričevog prijatelja i Vlaho uskoro postaje nepoželjan u kući, te završava u domu za delikvente na Hearts Islandu. Tamo je njegov talent zapazio jedan učitelj, koji mu pomaže da izađe iz popravnog doma i vrati se porodici u Cavtat, početkom 1871. godine. Na Cavtatu, polazi pomorski ispit, te odlazi na brod s rutom Carigrad – Liverpul – Odesa – Carigrad. 


Napušta brod u jesen 1872. godine nakon što se teško ozledio pri padu. Po povratku u roditeljsku kuću oslikava zidove temperom, što se smatra njegovim prvim većim likovnim ostvarenjem (1872/1873). 

Početkom 1873. godine Vlaho sa bratom Jozom odlazi u Peru, podstaknuti „zlatnom groznicom‟. Tamo dobija posao kao „slikar Fagioni‟ da piše brojeve po vagonima i radi znakove sa imenima dućana. Tada je napravio i prvi portret – peruanskog predsednika Manuela Pardoa, koji mu ga je poklonio. Nakon toga seli i u San Francisko gde živi od početka 1874. do kraja 1876. godine i zapošljava se u kafani kod gazde Tripala, poreklom iz Sinja. Tada prvi put počinje ozbiljno da se bavi slikarstvom: preko dana kopira reprodukcije kako bi se zaradio i radi svoje autoportrete. Nedugo zatim započinje da radi i portrete prema narudžbinama, preko fotografija ili po živiom modelima. Tako dolazi i do prvog mecene, Isaka Lustiga, praškog Jevreja koji naručuje porodične portrete u zamenu za stan i hranu.


Vlaho je pokušavao da nađe učitelja, ali nije uspevao, međutim portreti koje je radio su bili izloženi u trgovini ‟Morris & Schwab‟, i novine su pohvalno pisale o njegovom radu. Krajem iste godine, po povratku u Dubrovnik, donosi sliku „Sultanija“, koja predstavlja vrhunski domašaj dvadesetpetogodišnje amaterske američke faze. U svoju zaštitu ga uzima grof Medo Pucić, dubrovački pesnik, koji ga sa sobom vodi u Pariz na školovanje kod slikara Jaroslava Čermaka.


Od Bukovčevih slika posebno je zanimljiv diptih “Dedal i Ikar” u autentičnom, autorskom okviru. Slikajući Ikara i njegov pad, Bukovac je simbolično predstavio ishod kakav su imale umetnikove progresivne ideje kod njegovih nekadašnjih učenika. 

Ovaj diptih je za života samog autora bio jedno od njegovih najčešće izlaganih dela, a nakon dve i po decenije od nastanka dospeo je u zbirku Narodnog muzeja u Beogradu. 

 

Među prvim delima Vlaha Bukovca koja su još za njegovog života dospela u Narodni muzej u Beogradu, nalaze se portreti kraljice Natalije Obrenović iz 1882.  godine i portret njenog sina, kralja Aleksandra Obrenovića iz 1901. godine. Ova dela su po svoj prilici u Narodni muzej dospela nakon dinastičkih promena u kraljevini Srbiji 1903. godine.

Bio je počasni član Srpske kraljevske akademije оd 15. novembra 1892. Za vreme Velikog rata napisao je autobiografsku knjigu "Moj život".



 

Pariska faza (1877 – 1893)

 


 
Početkom 1877. godine Bukovac i Pucić stigli su u Pariz i učestvovali su na otvaranju Pariskog Salona. To je ujedno bio i prvi susret Bukovca s visokom umetnošću. Susreću Jaroslava Čermaka, ali ga on zbog bolesti nije primio za učenika, već mu savetuje da još malo usavrši crtež i preporučuje mu za učitelja najpoznatijeg slikara tog vremena sa Akademije u Parizu: Aleksandra Kabanela.  Iste godine, Kabanel ga je, posle prvobotnog nećkanja, primio u svoju klasu u Školi za lepe umetnosti. Godine 1878. u Fontainbleau Bukovac realizujestudije „crnogorskog krša‟ i  radi na prvoj slici Crnogorka. Na Salonu debituje Bukovčeva slika „Crnogorka na odbrani“. Tu istu sliku Bukovac daruje biskupu Štosmajeru u znak zahvalnosti. U leto 1879. godine posećuje porodicu u Cavtatu, te se prvi put susreće, sa tada mladim slikarom Celestinom Medovićem. U isto vreme u listu Slovinac objavljuju Kabanelovo pismo u kojem apeluje na Bukovčeve sunarodnike da ga novčano potpomognu.


Vlaho Bukovac je na Cetinju knez Nikola, otkupljuje slike i naručuje portrete članova svoje porodice i cetinjskih arhimandrita, koje je Bukovac kasnije izložio na Salonu 1880. godine. Vraća se u Pariz, gde diplomira uz najveće pohvale profesora Kabanela. Ubrzo nakon završetka Akademije napustio je načela akademizma, te se deklarisao kao predstavnik moderne francuske realističke škole. Krajem 1880. godine dolazi do značajnog prijateljstva: Bukovac upoznaje arhitektu Eduarda Moniera koji mu je ponudio svoju kuću i napravio mu atelje, gde Bukovac živi do 1885. godine, sve dok nije 1887. godine sagradio sopstveni atelje na Monmartru. Na Salonu 1881. godine Bukovac izlaže Moniereov portret i portret sestara, nakon čega odlazi u Dubrovnik na tri meseca, gde je napravio tridesetak portreta. Književnik Marko Car tom prilikom piše detaljan, stručni prikaz Bukovčevog dela i biografije, izdat iste godine. Bukovac je senzacija na Salonu 1882. godine kada izlaže „Veliku Izu“. Na Salonu 1883. godine izlaže akt žene u enterijeru „Les Ebats“ (koja će kasnije biti prva kupovina kolekcionara braće Vikars), i sliku Crnogorka na sastanku. Učestvuje  i na „Salon Trienalu‟ sa slikom „Crnogorke idu na trg“. Nakon uspeha na Salonu 1882. godine biva pozvan na srpski dvor gde portretiše kraljicu Nataliju. U leto 1883. godine sa knezom Nikolom ponovo putuje u Crnu Goru, gde radi dvorske portrete i gorštačke likove. 


Bukovac boravi u Parizu neprekinuto između 1877. i 1893. godine, kad mu je jedini duži boravak u Dalmaciji bio od jeseni 1884. do leta 1885. godine, kad radi niz portreta iz takozvane rane pariske „tamne‟ faze i pomorske pejzaže. U Zadru 1884. godine organizovana je prva Bukovčeva samostalna izložba na kojoj su izložene slike Crnogorki i niz građanskih portreta. Godine 1886. vraća se u Pariz i uskoro postaje slikar za engleske trgovce umetninama, braću Vikars, koji prodaju njegove slike u Londonu. 

U njegovom ateljeu na Monmartru nastaje najveći Bukovčev rad „Isus prijatelj malenih“, velika kompozicija sa četrdesetak likova prirodne veličine. Slika će biti izložena 1888. godine na Salonu, a svi su likovi pozirali u vrtu novog ateljea, na sunčevoj svetlosti. 



Od 1888. do 1892. godine u nekoliko navrata Bukovac posećuje Englesku, pre svega London. Godine 1892. Bukovac se ženi Jelicom Pitarević iz Dubrovnika. Na Salonu 1892. godine Bukovac izlaže svoja dela pod tri imena: Vlaho Bukovac, Vlaho Fagioni i Paul Andrez. Godine 1893. poslednji put izlaže na Salonu. Istovremeno, odlučuje da naslika „Apoteozu Gundulića: pesnik gleda viziju budućeg speva“, to jest „Gundulićev san“.


Zagrebačka faza (1893 – 1898)





Nakon što od Vlade (Ise Kršnjavog) dobija narudžbine za portret bana Karolja (Dragutin) Belašija dolazi u sukob s Štrosmajerom (kojem je ovaj neprijatelj). U Zagreb dolazi konačno 1893. godine, odbija narudžbinu Vlade, realizuje narudžbine za Maticu Hrvatsku,a za Vladu je uradio sliku „Živeo kralj“, 1895. godine, koja prikazuje dolazak Franc Jozefa I u Zagreb.


U to vreme samo su Bukovac i Celestin Medović, koji je upravo završio Akademiju u Minhenu, afirmisani su slikari u evropskim razmerama. U jesen 1893. godine postavljena je prva njegova samostalna izložba u Zagrebu. Iste godine Bukovcu je zakonski priznato da mu je prezime potomaka Bukovac, a dobija i prvog sina. U vreme boravka u Zagrebu osniva umetničku koloniju, u leto 1894. godine, dolaze Čikoš, Tišov i drugi, a iz Dubrovnika dolazi Medović. Iso Kršnjavi i Bukovac zanose se  idejom da osnuju Akademiju i organizuju Zagreb kao umetniči centar. Bukovac je pozvan u Beč 1896. gde radi portret cara Franca Jozefa I, kojeg oduševljava svojim radom. 



U proleće iste godine održana je Milenijska izložba u Budimpešti gde Bukovac, Bela Čikoš, Robert Frangeš organizuju umetnički deo te uređuju hrvatski Umetnički paviljon. Dobija počasnu diplomu za učešće i Orden cara Franca Jozefa I. Učestvuje samostalno na drugom Venecijanskom bijenalu, 1897. godine, gde izlaže „Gundulićev san“. Tokom 1898. napušta pripreme za Hrvatski salon a napušta i Zagreb. 

Nakon kratkog boravka u Parizu vraća se u Cavtat i dograđuje atelje, te ponovo postaje otac. Češko umetničko društvo proglašava ga počasnim članom 1900. zajedno sa Iljom Rjepinom, i ponovno je pozvan da izlaže na Venecijanskom bijnalu, gde 1901. postiže značajan uspeh. Tokom 1901. godine u Beogradu radi portrete kraljevskog para. Godine 1902. odlazi za Beč, sa namerom da se preseli u Prag.



Praški period (1903 – 1922)





Bukovac dobija profesuru na Umetničkoj akademiji u Pragu, reorganizuje ovu instituciju, te je 1908. godine osnovana njegova „specijalka‟ unutar Akademije i njegov atelje posećuje lično car Frac Jozef I; od 1910. postaje redovni profesor. Prvu samostalnu izložbu u Pragu otvara na svoj 60. rođendan. U periodu od 1908. do 1912. godine posećuje svako leto Englesku, gde radi portrete prijatelja, imućnijih građana i članova kraljevske porodice. Početkom 1908. godine Ivan Meštrović posećuje Bukovca u Pragu, te ga nagovara da postane predsednik novoosnovanog društva dalmatinskih umetnika okupljenog oko Emanuela Vidovića u Splitu. Bukovac prihvata poziv te odolazi u Split na otvaranje „Prve dalmatinske umetničke izložbe‟ u organizaciji društva „Medulić‟. U Pragu radi sve manje, prihvata samo velike narudžbine, kao što je ona za kraljevski par Karla i Zitu Habsburg. Kako bi pomogao prijatelju Františeku Zenišeku, radi po njegovim skicama svu dekoraciju dvorane u „Obecnom dumu‟ u Pragu, 1914. godine, bez ikakve naknade, a od 1912. počasni je član Češke akademije nauke i umetnosti.


Ratne godine 1914 – 1918. provodi u Pragu, ne putuje u Cavtat ni Englesku, radi portrete. Autobiografiju dovršava 1918. godine, te ga Božo Lovrić izdaje iste godine u Zagrebu kao knjigu pod nazivom „Moj život‟. Poslednju izložbu u Pragu organizuje 1921. godine, sa ćerkama Jelicom i Ivankom, koje su studirale na Akademiji, a izložba će izazvati čitavi niz negativnih i neprijateljskih reakcija. Ipak, Bukovac je pozvan u Beograd da radi portret kralja Aleksandra I, gde se dalje raspituje o mogućnosti povratka u otadžbinu, ali nikako ne uspeva. Onda odlazi u Ljubljanu u posetu prijatelju dr. Hribaru, gde radi svoj poslednji portret („Hribarove žene s detetom“). Umire 1922. godine, u praškom domu od moždanog udara.


Нема коментара:

Постави коментар