Britanski kamerni kabare trio The Tiger Lillies spada u one
karakterno—osobene groteskne pojave na globalnoj muzičkoj sceni koje nikoga ne
ostavljaju ravnodušnim – uglavnom ova klovnovska spadala zavolite već na prvi
pogled sa njihovim romantično—vickastim pesmama, u kojima žive i nekako
volšebno preživljavaju svi marginalci i gubitnici koje najluđa mašta ili noćna
mora možete zamisliti.
Da li biste ih pustili u kuću da vas malo razvesele? Ne
dajete da vas njihov apa-drapa, dikensovski izgled zavrara.
Mornari, prosjaci, kraljevi geta i čirlidersice,
ostavljene devojke, narkomani i bludnice, zelenaši i drugi džeparoši, nesrećni ljudi čije se sudbine
umetnički teatarsko—kabareovski—brehtovski opisuju i proživljaju u jednom
vodvilju što kroz songove opisuje samo društveno dno, kao da je u pitanju
najbolji dramski tekst. A ritam nekad skoro skrene na kolce, unca— unca, pa
brzo odatle utekne.
Poje oni paklu, slobodi, heroinu, sporom samoubistvu a u
jednoj baladi vam poručuju da će vam vratovi biti prerezani. Dirljivo.
Kombinujući elemente cirkuske i ciganske muzike, atmosferu
predratnog Berlina, motive iz “Opere za 3 groša” – sa savremenim temama, The
Tiger Lilies su stvorili autentičan umetnički pristup na granici pozorišnog i
muzičkog izraza, koji nema svog pandana na sceni.
U Beograd dolaze posle tačno deset godina od prvog nastupa
(u Sava centru), sa potpuno novim programom pod više nego rečitim imenom:
“Đavolovo igralište / Devil’s Fairground”!
The Tiger Lillies osnovao je Martin Žak, samouki pevač u opera kastrati
stilu, sa glasom srceparajuće lepote i harmonikaš u Londonu 1989.
godine. Dao je oglas i tražio muzičare.
Na oglas dsu se javila samo dva, srećom prava,
sa sličnim idejama; bubnjar Adrian Hjudž
za koga je Dejvid Brn izjavio da je Džejms Džojs na bubnjevima, i kontrabasista
Ejdrijan Staut.
Sve ostalo je istorija.
Osnovna karakteristika njihove estetike jedinstvena je
kombinacija angažovanog mjuzik-hola Brehtovog tipa i pank oštrice, koju je
kritika nazvala kabare-noar. Od osnivanja do danas zabeležili su oko 40 izdanja i bezbroj
koncertnih pojavljivanja, više puta su nagrađivani i predloženi za različite
nagrade.
Njihovo nadovezivanje na rad velikana društveno svesnog
teatra, teme koje traže i iznalaze u
miljeu onih koji nisu imali baš isuviše sreće u životu – a njih je bar posvuda,
te ne čudi što imaju bezbroj obožavaoca diljem planete.
Martin je godinama živeo iznad bordela u Sohou u Londonu,
gde je sigurno mogao da pronađe dovoljno materijala za svoje lucidne tekstove. Ken Kembelrekao je za njega da je „the criminal castrati“, i da sa dikensonskim stilom
oblačenja, dugom kosom koja viri ispod okruglastog šešira, pevajući sa
zatvorenim očima čini jednu nezaboravnu sliku.
Glasom posrnulog anđela on peva o životu
na dnu u današnjoj Britaniji. I šire...
Нема коментара:
Постави коментар