четвртак, 29. октобар 2020.

Geopoetika predstavlja NOVA IZDANJA


Jedno lepo i sunčano podnevne proveli smo na terasi  jednog beogradskog vinskog bara družeći se sa dva noviteta iz izdavačke kuće „Geopoetika“ i pričajući o njima. U pitanju su:

  • "Liga bezočnih" Branke Krilović
  • "Čovek u crvenom kaputu“  Džulijan Barns!

 



"Liga bezočnih" je knjiga književnice Branke Krilović koja se sa svojim prethodnim romanom "Prekasno" našla u najužem izboru za NIN-ovu nagradu 2018. godine

 Autorka govori kroz lik muškarca, vrlo suvereno promenivši glasu pol. Taj glas je pre unutrašnji referat nego monolog koji preispituje očinstvo u oba pravca: junakovog oca prema njemu kao i njegov prema svom novorođenom detetu. Ova izmena uloga unosi i promenu perspektive, naročito one koja se tiče dece bez očeva. Dvostrukost značenja "bezočnosti" nije slučajna; ako je tu i samo da unese nemir, dovoljna je. A nije – zadatak joj je da iz dnevnika događaja samo jednog dana jednog grada (Beograda) uporedi svakodnevicu sa trajanjem; koliko žive dela i postupci patrijarha Pavla, arhitekte Bogdana Bogdanovića, glumaca M. M, B. L. i nekih pisaca, kao i toponima – Bitefa, Savamale/Bare Venecije…

 "Posle tri prozne knjige, jezik Branke Krilović ponovo podseća na onaj iz TV Dnevnika koji je oštro analizirao pozorište: jezik neobičan, ne baš primeren TV-u jer je više bio literarni esej, kritički strog i lirski rascvetan, pomalo i teatralan. Ali pre svega tajnovit, kao mlada devojka pristigla iz nekog manje čuvenog mesta, lepa i pametna, i koja ne zna da je obožavana zato što ima tajnu. Kao i književnost.", kažе Vladislav Bajac

 



Stigao je i novi Džulijan Barns. Knjigu "Čovek u crvenom kaputu" s engleskog jezika preveo je Zoran Paunović

 Doktor Samuel Pozi, autor "Traktata o ginekologiji" iz 1890. godine, uživao je ugled "nepopravljivog zavodnika", lekara koji je spavao sa svojim pacijentkinjama, i koji je, štaviše, konsultacije možda koristio kao predigru. Čuvao je sva pisma koja je dobio u toku seksualne karijere duge više od pola stoleća. Ipak, posle njegove smrti, gospođa Pozi naložila je svom sinu Žanu da sva ta pisma spali. Što znači da mnogo toga ne možemo znati. Kad je reč o neuspehu, ljubavnom neuspehu – zajedničkog života Pozijevih, imamo samo njegovo svedočenje. Šta je tačno Pozi podrazumevao pod "žustrom, bezmalo nasilnom radnjom" na medenom mesecu?

Kako je ona shvatila tu iznenadnu promenu u ponašanju u odnosu na Pozijeva udvaračka pisma? Da li je on tada počeo hladnokrvno da razmišlja o mogućnosti rastave? Ne možemo znati. Možemo o tome da nagađamo, uz priznanje da su naša nagađanja romansijerske prirode, i da roman ima gotovo isto onoliko različitih oblika koliko i ljubav i seks. 

 


  "Džulijan Barns je pisac koji ume da napiše roman čak i onda kada ne piše roman. Čovek u crvenom kaputu odličan je primer takve pripovedačke alhemije: to je priča sazdana najvećim delom od realnih, istorijski proverljivih činjenica, koje bi pod perom manje veštog pisca lako mogle da bespovratno zalutaju u dosadu. Barns, međutim, pretvara te činjenice u nešto što je ne samo mnogo zanimljivije već i znatno verodostojnije od istorije: u raskošnu povest. Opčinjen istinitom pričom o francuskom lekaru, esteti i bonvivanu Samuelu Poziju, Barns svoju očaranost neodoljivo prenosi na čitaoca.", kostatuje Zoran Paunović

Нема коментара:

Постави коментар