уторак, 5. јул 2016.

Nosferatu na Danima orgulja




XVI međunarodni festival "Dani orgulja - Dies organorum"
Velika sala Kolarčeve zadužbine, Studentski trg 5, ponedeljak, 4. jul u 20:00-prepuna


Jedno sparno julsko veče bilo je sjajno poprište za nemi, nemački gotik-horor film Nosferatu - Simfonija užasa (Nosferatu, eine Symphonie des Grauens),  u V činova iz 1922. uz pratnju orgulja, klavira i svih pogodnopsti moderne elektronike. Vratili smo se, na trenutak, u vremena kada je za gledanje filma trebalo više mašte. Svakako ćete se prisetiti stava koja je Kristina u Maratoncima neuvijeno iznela o ton-filmu. Pa dajte nam onda nemi! Puna sala Kolarca svedoči da ima sasvim dovoljno zainteresovane publike. Radnja filma - neovlašćeno pozajmljena od izvesnog Irca, Brema Stokera (1847.-1912). 


Nemac koji je besramno pokrao Irca, kud ćete bolji zaplet na samom početku! Ako još dodamo da je Stokova udova, Florens dobila ovim povodom pokrenut spor na sudu, a u čijem se rešenju o izvršenju nalaže da se sve kopije ovog filma unište, postavlja se opravdano pitanje šta smo to došli da pogledamo. Ne radi se tu o ćoravom poslu bez krčmara. Na, našu i sreću celokupne kinematografije par kopija je ipak sačuvano.


Vampir je za ovu priliku prekršten u Nosferatua, od grčke reči nosophoros, što označava prenosioca bolesti. Tomas Hater je trgovac nekretninama, koji vodi idiličan život sa svojom lepom suprugom Elen u živopisnom nemačkom gradu Bremenu. Jednog dana dobija i olako prihvata zadatak da otputuje u Transilvaniju u dvorac grofa Orloka, kako bi mu uvalio gajbu prekoputa svoje i ostvario popriličnu finansijsku zaradu. Znači, imamo posle sa ljudskom alavošću, koja se ne obazire na okolnosti. Sa lakomislenim i površnim ljudima. 


Prilikom posete Orlokovom dvorcu, Tomas ne može a da ne primeti da se grof Orlok ponaša poprilično neobično; naime pojavljuje se samo noću. Oprez mu brzo popušta, kada grof pristaje da kupi kuću u njegovom rodnom gradu. Da stvar bude još gora, Orlok, videvši njenu sliku, zaljubljuje se u njegovu ženu (tačnije „njen prelepi vrat“), te će se iz tog razloga odmah zaputiti brodom u svoj novi dom u Nemačkoj. Sa sobom nosi i zemlju rodnog kraja, čime se nedvosmisleno legitimiše kao osvedočeni patriota. Ali, ono što mnogo više privlači pažnju gledalaca je što se on može, u vremenu današnjem deklarisati kao sveprisutni migrant, kao neko dovoljno drugačiji, neko ko nužno donosi probleme, na čiji se dolazak ne gleda sa osmehom, iako se pojavljuje kao dobrostojeći investitor. Interesantno je da je jedino što se menja u istoriji čovečanstva je podatak da se ništa ne menja.  


Tomas uspreva da se oslobodi iz dvorca i zaputi kući. Nosferatu je već tamo, skrasio se i preneo kugu u grad. Deluje da hepienda neće biti i da će ih austrougarska plemićka mrcina doveka maltretirati siroti narod tamošnji.  


Rasplet dolazi u dramatičnom V činu, presporom za današnji tempo i nanotehnologiju. Za savremenu kompjutersku animaciju i brzu izmenu kadrova, koju je samo podsvest u stanju da detektuje.

Ispostavlja se da današnja je filmska industija po svom karakteru definitivno pornografska, sve se nudi „na izvol’te“, od vas se ne očekuje nikakva pronicljivost niti bilo kakva kreativnost. Od vas se ne očekuje baš ništa, svedeni ste na pukog konzumenta (ready to user). Vratimo se napokon fabuli; preduzimljiva i dobronamerna, Elen, nudi se kao žrtva, jer samo devojka čistog srca može da namami neman gladnu krvi, da je utoli, ali i da okasni i dočeka kukurikanje prvog petla, obasja ga smrtonosno, jutarnje sunce i on nestaje. Iznenada, kao i što se pojavio. No, s njim nestaje i velikodušna Elen, koja strada kao poslednja žrtva krvožednog vampira iz Transilvanije. 


Muzika je od esencijalnog značaja kod nezvučnih filmova. Nju je upriličio austrijski umetnik Franc Danksagmiler, koji je poznat po svojim senzacionalnim i energičnim izvođenjima žive muzike za neme filmove. Specijalno za ovu priliku fabrika orgulja POM iz Pečuja iz Mađarske poslala je instrument na kom je izveden ovaj interesantan program. A opet, orgulje su instrument univerzuma, jer u sebi sadrže čitav orkestar. I koliko mogu da zvuče svečarski, trijumfalno, takođe mogu da proizvedu i preteće, zastrašujuće zvuke. Da vam se zaledi krv u žilama.


Kritičar Denis Švarc  je u osvrtu na ovaj film primetio: "Ovaj klasični horor film je kao vino koje postaje sve bolje sa protokom vremena; posebno nakon što se pogledaju noviji filmovi o Drakuli koji su postali klišei, a glavni lik, vampir, se javlja kao romantična kamp figura. Ovaj horor film izbegao je da od Drakule stvori atraktivan lik i umesto toga se fokusirao na njegovu požudu za krvlju (što je možda samo metafora na Nemačku i njenu požudu za ratom). Za vrhunska fotografiju u crno-belim tonovima, znalačku igru senama i svetlom, zaslužan je Fric Arnoa Vagner, a neobične lokacije, uglavnom smeštene u eksterijerima, savršeno prilagođene radnji delo su spiritualiste Albina Graua".

Eli Berkli dodaje: „Iako ima puno sporiji ritam od većine modernih filmova, ovo je još uvek jedan od najlepših i najatmosferičnijih horor filmova ikada snimljenih".
 
Ipak, bilo je i onih koji su se drznuli da iznesu i negativne kritike, te je tako Kristifor Nal pribeležio: 

"Nosferatu zaslužuje svoje mesto u arhivima kinematografije, ali njegova privlačnost za moderne gledaoce je sigurno gotovo potpuno izgubljena".

U formatu kako je ovaj film pretstavljen na Kolarcu, mogu samo da primetim: „Krsto, debelo si omanuo“.

Odlomak iz filma možete pogledati ovde



Nosferatu - Simfonija užasa (Nosferatu, eine Symphonie des Grauens)

Režija: Fridrih Vilhelm Murnau (1888.-1931.)
Scenario: Henrih Galen
Uloge: Gustav fon Vangenejm(Tomas Hater), Maks Šrek (Grof Orlok), Greta Šrojder (Elen Hater) i dr.



Franc Danksagmiler je inovativni kompozitor i izvođač koji živi u Libeku (Nemačka). Nastupa kao solista na orguljama i elektronskim uređajima, kao i sa poznatim orkestrima, muzičarima i glumcima, kao što su Wiener Symphoniker, Camerata Sazcburg, Berliner Symphoniker, Orkestar Birmingema, Hamburger Symphoniker, Ser Sajmon Retl, Mikael Šenvandt, Ton Kopman, Martin Haselbek i Džon Malkovič. Opus Danksagmilera obuhvata kamerna dela, orkestarsku muziku, kompozicije za orgulje, hor i elektroniku, pasiju i muziku za pozorište i neme filmove. Među njegovim brojnim projektima su izvođenja muzike za različite iunstrumente za neme filmove,  projekti saradnje sa pevačicom Loren Njuton, projekat bux21 na teme Ditriha Bukstehudea sa saksofonistom Bernadom Rufom i Mozart deconstructed sa kompozitorom Karlhajncom Eslom, projekti improvizacije sa violončelistom Dejvom Egarom (Njujork) preko interneta, kao i izvođenja za orkestar, živu elektroniku i glas sa dirigentom Martinom Haselbekom i holivudskim glumcem Džon Malkovičem. 


Njegova dela su izvođena na međunarodnim festivalima, među kojima su Rainy Day Festival (Philharmonie Luxembourg, Luksemburg), Holandski međunarodni festival orgulja (Alkmar) i Filmmusiktage (Hale). Od 2005. godine je profesor orgulja i improvizacije na Univerzitetu za muziku u Libeku.

Knjiga priča Ratka Dangubića Toliko toga je već tamo



Nova knjiga priča Ratka Dangubića Toliko toga je već tamo upravo je objavljena u izdanju Arhipelaga u ediciji Zlatno runo.

Nova knjiga priča pisca romana Moving Day i Ostrvo od pepela donosi majstorski napisane, uzbudljive i duhovite, raznovrsne i kritički intonirane priče o svakodnevici, krizi, aktuelnim izazovima, nedavnim iskustvima istorije, evropskim gradovima i srpskoj tranziciji.

Priče Ratka Dangubića u knjizi Toliko toga je već tamo predstavljaju neposredan susret sa činjenicama stvarnosti. Pripovedač prepoznaje i otkriva različite slojeve stvarnosti pokazujući i njenu punoću i njenu prazninu, časove pada i časove uzleta, trenutke u kojima junaci pronalaze svoj izbor i trenutke u kojima, pod pritiskom svakodnevice, odustaju od svega u čemu se uobličavali svoju sudbinu.

Polazeći od ravni svakodnevice, priče u knjizi Toliko toga je već tamo skidaju jedan po jedan njen sloj: od istorije do politike, od društvenih nužnosti do ideologije, od intime do javnosti, od centra do periferije, od glavnih događaja jednog vremena do marginalaca koji su svesno izabrali svoj položaj i otuda se javljaju kao povlašćeni posmatrači jednog uzavrelog i uskomešanog vremena.
U ovim jezgrovitim i sigurno vođenim pričama snažno pulsira savremeni život sa svim njegovim izrazima.

Pripovedač, romansijer i aforističar Ratko Dangubić, pored nekoliko knjiga aforizama i četiri romana, objavio je knjige priča: Ruska kola (1995), Večera u vrtu (1997), Secondhand Story (2002) i Pola ikone (2011).

субота, 2. јул 2016.

Ибрица Јусић у дворишту Капетан Мишиног здања



 
 

На 25. БЕЛЕФ-у  успешно је одржао у петак 1 јула у дворишту Капетан Мишиног здања концерт чувени кантаутор шансона и забавне музике, Ибрица Јусић, који је београдској публици представио  албум Харлекино. Традиционално је на концерт повео пса, црног, поприлично мирног, који зна да је и он звезда. На тренутак сте, те београдске ноћи могли да се нађете у Мостару, а онда да одете до Дубровника, нађете се на обали мора. Могли сте да га чујете и осетите...

Ибрица је први пут запевао уз гитару на скалинама у Дубровнику 1965. године, а каријеру шансоњера започео 1968. године, победивши на Загребачком фестивалу с песмом Целулоидни пајац за коју је освојио и награду публике. Иза себе има бројне наступе на  фестивалима, на којима се појављује од почетка седамдесетих. година. Највернији је био Сплитском фестивалу и Загребфесту, а у новије се време појављује и на Вечерима далматинских шансона. 

Овај уметник који иза себе има пет деценије рада, створио је ослањајући се на елементе француске шансоне препознатљив и веома аутентичан ауторски израз, који се одликује поетиком и интелектом, као и компоновањем на стихове познатих песника.
Деценијама је заштитни знак Дубровачких летних игара, на којима се редовно појављује као домаћин поноћних концерата на скалинама, те уз самосталне гитарске рецитале у репрезентативним Кнежевим дворима. 

Први албум објавио је 1975. године, кад стиче и дискографску славу. То се посебно односи на његове ране радове као песме: Мачка, Добро јутро, Маргарета, Поноћ, Јуби сан вашу ћер, али и компоновањем стихова Шекспира, Брехта, Паљетка, Антића, Бритвића и других. 

Прекретница у раду био је први симфонијски албум Ибрица (1981), урађен у богатим медитеранским аранжманима старијег брата, маестра Ђеле Јусића, који је за Ибрицу написао антологијске песме, попут: Шалом Сарах, У сваком случају те волим, На Страдуну и друге.

Описати Ибрицу Јусића, тог вечитог дубровачког трубадура, је тешко. Перо Готовац је 1994. године написао врло обиман пропратни текст Након тридесет година за јубиларно издање Ретроспективе са најбољим песмама Ибрице Јусића: Шансоњер Ибрица Јусић, чаробњак певаног стиха, данас већ искуством сазрели уметник испеченог естрадног заната, испунио је тридесет година својега бурног пута по даскама сцена широм света. 

Ибрица Јусић је одао омаж својој првој, духовној домовини и земљи својих родитеља Босни и Херцеговини, снимивши у новим модерним аранжманима читав низ најлепших босанских севдалинки, објављених на албуму  имена Аманет.

Ибрицу Јусића можете послушати овде


петак, 1. јул 2016.

Хорови у Крипти храма Светог Саве




У четвртак, 30. јуна 2016.  године,  у 20 часова у Крипти храма Светог Саве (Крушедолска 2) у оквиру 22. Фестивала духовне музике- Хорови међу фрескама наступили су следећи хорови:

Дечји хор Св. Јоаким и Ана, Калуђерица, Београд
Диригент: Данило Томић

Мешовити хор Св. Јоаким и Ана, Калуђерица, Београд
Диригент: Братислав Прокић

Хор Аллилуиа, Београд
Диригент:Милица Радивојевић

Изведена су дела духовне музике домаћих аутора (Корнелије Станковић, Братислав Прокић, Никола Решановић, Миодраг Говедарица, Владимир Милосављевић), руских (Алексеј Васиљевић Касторски, Дмитриј С. Бортњански,  Петар Иљич Чајковски, Сергеј Рахмањинов)  грчких (Теодор Папаконстантиноу). Идилу је повремено реметила тутњавина нискобуджетог београдског псеудометроа. 

Било је изузетно задовољство слушати те анђеоске гласове у адекватном и акустичном амбијенту крипте храма Светог Саве. На вашег известитеља највећи утисак оставили су сјајни солисти: Маша Недељковић и Јована Чуровић (сопран), Маја Мијатовић (мецосопран) и протојереј Драган Радовић (баритон).  





Треба напоменути да је током недавне посете Београду принц од Велса, Чарлс обишао и ову крипту и такође уживао у милозвучним тоновима духовне музике.