субота, 4. август 2018.

BETH HART U BEOGRADU OBELEŽAVA 25 GODINA KARIJERE


Beth Hart ponovo dolazi u Beograd! U okviru proslave 25 godina duge karijere, ova pevačica nastupiće u Hali sportova „Ranko Žeravica“ 2. decembra 2018. godine. 

Nakon prošlogodišnjeg, spektakularnog koncerta u Hali sportova, za koji je i sama priznala da je bio jedan od najboljih na toj turneji, blues/rock zvezda Beth Hart obradovaće svoje fanove u Srbiji još jednim odličnim koncertom. 



Beth Hart važi za jednu od najboljih pevačica današnjice i dobitnica je brojnih priznanja. 

Više puta nominovana je za Grammy, poslednjih godina ne zaobilaze je ni višestruke nominacije za Blues Music Awards, objavila je nekoliko samostalnih studijskih i live albuma, a sada je već širom sveta poznata po neverovatno energičnim ali i emotivnim live nastupima.  Poslednji samostalni  studijski album „Fire On The Floor“ objavljen 2016.godine ispratila je i istoimena svetska turneja koja je ovu pevačicu prvi put dovela i u Beograd.

U svojoj 25 dugoj karijeri, Beth je sarađivala sa mnogim velikim i poznatim muzičarima ali je najznačajnija saradnja koju već dugo ima sa Džoom Bonamasom. Nakon „Don't Explain“ iz 2011. i „Seesaw“ iz 2013.godine, 26.januara objavljen je i treći album koji su Beth i Joe uradili zajedno – „Black Coffee“. Album je debitovao na prvom mestu Bilbordove liste albuma, dobro je pozicioniran i na britanskim listama kao i na listama širom sveta, izazvao je jako dobre reakcije i kod kritike i kod publike.

„Uprkos činjenici da je bila nepoznata široj publici na ovim prostorima, ova vanserijska pevačica uspela je da u Hali sportova okupi preko 3000 ljudi koji su uživali u njenom nastupu u novembru 2017.godine i lično se uverili da su njeni koncerti događaji u kojima se uživa i koji se pamte“ kažu organizatori i najavljuju za ovaj decembar još veći spektakl! 

Ulaznice po cenama od 2900 dinara (parter), 3400 dinara (tribine) i 3900 dinara (VIP) možete kupiti na svim prodajnim mestima Eventima, kao i online na www.eventim.rs

петак, 3. август 2018.

АВГУСТОВСКЕ НEДEЉЕ У MAУ



„НEДEЉA У MAУ“ oргaнизуje сe у тeрмину нeдeљoм oд 11 дo 13 чaсoвa и обухвата два програма намењена различитим узрастима: за одрасле посетиоце одржава се кустоско вођење кроз текућу изложбу, а за децу (за узраст од 4 до 12 година) се одржава креативна радионица.



 

Jaвнo вoђeњe крoз тeмaтску излoжбу: „Кeниja, Taнзaниja и Угaндa: 1937-1939. Фoтoгрaфиje Кoлoмaнa Tрчкe”

 

 

5, 12, 19. i 26. августа 11-13ч

 

У oквиру jaвнoг вoђeњa крoз актуелну тeмaтску излoжбу „Кeниja, Taнзaниja и Угaндa: 1937-1939. Фoтoгрaфиje Кoлoмaнa Tрчкe” пoсeтиoци ћe имaти прилику дa пoглeдajу oдaбрaнe црнo-бeлe фoтoгрaфиje сa призoримa живoтa и рaдa нaрoдa истoчнe Aфрикe, кao и eврoпских пoслoвних људи и туристa нa тoм прoстoру у врeмe бритaнскe кoлoниjaлнe упрaвe. Нajвeћи дeo фoтoгрaфиja кoje je снимиo Кoлoмaн Tрчкa прe 80 гoдинa први пут прeдстaвљeн jaвнoсти нa oвoj излoжби. Њeгoвe фoтoгрaфиje бeлeжe сусрeтe људи сa рaзличитих стрaнa свeтa, прикaзуjу стaрoсeдeoцe и стрaнцe, удaљeнoст и прeплитaњe њихoвих пoглeдa, oткривajу oднoсe мoћи.

Јавно вођење кроз изложбу приредиће ауторка изложбе Марија Милош, виши кустос.

Улазница зa jaвнo вoђeњe je 150 динaрa.


Рaдиoницe зa дeцу: „Штитови и накит у традицији народа Кикују: облици, боје и значења“

 

5, 12, 19. i 26. август, 11-13ч


Нa крeaтивним рaдиoницaмa „Штитoви и нaкит у трaдициjи нaрoдa Кикуjу: oблици, бoje и знaчeњa“ нajмлaђи пoсeтиoци Mузeja ћe упoзнaти рaзличитe видoвe укрaшaвaњa млaдих и oбичaje кojи су прaтили oдрaстaњe у култури Кикуjуa, нajбрojниjeг нaрoдa Кeниje. У пeриoду кojи прeдстaвљa прeлaз из дeтињствa у млaдoст, дeчaци и дeвojчицe су стицaли нoвa знaњa и вeштинe зa будући живoт, a рaзличити видoви oдeвaњa и укрaшaвaњa oзнaчaвaли су прoмeну њихoвoг стaтусa у друштву. Taкo je jeднa oд кaрaктeристикa кикуjскoг кoстимa кojи су нoсили тeк иницирaни млaдићи биo ндoмe штит сa oсликaним или рeзбaрeним гeoмeтриjским мoтивимa. Бoгaт нaкит, нaрoчитo oглaвљa сa нискaмa aлки кoje пoдсeћajу нa нaушницe, сaчињeн oд рaзнoбojних пeрлицa, сeмeњa и других мaтeриjaлa, нoсилe су дeвojкe прe ступaњa у брaк.

Нa дeчjим рaдиoницaмa „Штитoви и нaкит у трaдициjи нaрoдa Кикуjу: oблици, бoje и знaчeњa“ у Mузejу aфричкe умeтнoсти учeсници ћe имaти прилику дa нaпрaвe свoje штитoвe, укрaснa oглaвљa и пojaсeвe пo узoру нa oбликe, бoje и мoтивe зaступљeнe у трaдициjaмa нaрoдa Кикуjу. У свoм крeaтивнoм рaду, учeсници рaдиoницe ћe цртaти и кoмбинoвaти кaртoн, кoлaж пaпир, вуницу и другe мaтeриjaлe. Рaдиoницa je oсмишљeнa зa дeцу узрaстa oд 4 дo 12 гoдинa кao прaтeћи прoгрaм уз aктуeлну тeмaтску излoжбу Кeниja, Taнзaниja и Угaндa: 1937-1939. Фoтoгрaфиje Кoлoмaнa Tрчкe“.

Рaдиoницу вoдe: Дрaгaнa Ћурчин, студенткиња aнтрoпoлoгије, и Aнa Кнeжeвић, кустос.

*Цeнa кaртe пo дeтeту je 150 динaрa.
** Зa рaдиoницу ниje пoтрeбнo приjaвљивaњe.
*** Moлe сe рoдитeљи и стaрaтeљи дa дoђу нa врeмe кaкo би дeцa у цeлoсти испрaтилa jaснo структуирaн и припрeмљeн прoгрaм, и мaксимaлнo искoристилa врeмe зa крeaтивaн рaд у Mузejу.

четвртак, 2. август 2018.

Poslednji srpski kralj-Kralj Petar I Karađorđević




„Zemlja je siromašna i zadužena“, govorio je kralj Petar I: „dosta je ovaj narod grcao pod teretom dvorskih i državnih troškova. Krajnje je vreme da se to promeni.“

Dok sam dokono šetao Topčiderom negde u daljini oglašavao se lija Gromovnik. Čekala me je konferencije za medije povodom završetka snimanja (juče) filma i desetoepizodne serije „Kralj  Petar Prvi“ po literanom podlošku Milovana Vitezovića „Čarape kralja Petra“.

Razmišljam da kako bi se ogrejao (snimio film) treba da se bude blizu vatre, ali ne previše kako ona ne bi oprljila...

I dalje mi misli idu u tom pravcu. Samo da ne bude kao sa „Nemanjićima“. Izgleda da vladare koji su nam najviše darivali nagrdimo gore nego što bi to učinio bilo koji dušmanin.

Kralj Petar I Karađorđević bio je učesnik devet ratova, vrhunski intelektualac i potvrđeni demokrata, pravičan vladar, čovek koji je govorio četiri jezika. Kada je sredinom avgusta 1921. godine preminuo i to u starim vunenim čarapama, njegovom starijem sinu Đorđu, Nikola Pašić je izjavio saučešće rečima: 

„Umro je veliki kralj i veliki otac.“

 

Priču o debelim vunenim čarapama koje je za svog sina Marinka, isplela Makrena Spasojević iz Slovca, i potom zamolila kralja Petra da mu ih preda, Milovan Vitezović je pretočio u roman. U „Čarapama kralja Petra“, Vitezović slika portret omiljenog srpskog kralja, njegovu brigu za običnog vojnika u Prvom svetskom ratu, i njegov stradalni put s narodom. "Čika Pera" se tu oslikava kao istinski narodni kralj, demokrata, prijatelj, čija saživljenost s patnjom ratnika nije stvar puke literarne fikcije ili udvorištva njegovih savremenika. 


Sada je, dakle, okončano 110 dana snimanje filma i serije u režiji Petra Ristovskog; autori scenarija za film su Vitezović, Vladimir Ćosić, Vladimir Simić i sam reditelj. Film je nastao u saradnji producentskih kuća Zillion film iz Beograda, RTS-a i Stefficon iz Grčke, uz podršku Filmskog centra Srbije. Lazar Ristovski, koji tumači lik kralja Petra, ujedno je i producent filma. Direktor fotografije je Dušan Joksimović, montažer Andrija Zafranović, scenograf Aljoša Spajić, a kostimograf Boris Čakširan. Film je sniman na Staroj planini, u Valjevu, Ljuboviji, Pančevu, Somboru, Grčkoj...na temperaturama od -20 do +30 °C.


Film započinje Cerskom bitkom. No, posle dve herojski dobijene bitke, na Ceru i Kolubari, sprska vlada donosi konačnu odluku da je povlačenje ipak neizbežno. Tokom tog mučnog povlačenja preko albanskih gudura kralj upoznaje Makrenu, majku vojnika Marinka. Nemoćna da sina pronađe u nepreglednim kolonama vojske i naroda, ona 1915. na Vezirovom mostu zavetuje samog srpskog kralja da mu, umesto nje, preda par vunenih čarapa koje je za njega isplela. 



Nažalost, kralj Marinka pronalazi smrznutog, a Makrena umire na grobu mladog austrijskog vojnika, oplakujući u ime svih majki sve sinove - nevine žrtve rata. Kralj Petar Oslobodilac ne pronašavši po povratku u otadžbinu Makrenu živu, podiže joj jedinstveni spomenik u njenom selu Slovac. 

"Ovaj spomenik podiže Petar Karađorđević Makreni Spasojević, koja leži ovde, i njenom sinu Marinku, koji se večnim snom smiri u gudurama Albanije”

Na svojoj samrtnoj postelji stari kralj ima jednu jedinu želju: da mu nazuju baš taj par čarapa koje nije uspeo da odnese Marinku i da ga u njima sahrane. 


Uloge u filmu tumače: Lazar Ristovski, Milan Kolak, Ivan Vujić, Radovan Vujović, Danica Ristovski, Aleksandar Vučković, Marko Todorović, Ljubiša Savanović, Marko Baćović, Branko Jerinić, Nebojša Kundačina, Svetozar Cvetković, Tanasije Uzunović, Radoje Čupić, Ivan Marković, Slobodan Ćustić, Goran Šušljik, Nebojša Vranić, Pavle Jerinić, Tihomir Arsić, Ivan Isailović, Nikola Ilić, Miloš Lučić, Miloš Rušitović, Jovica Ristovski, Miloš Tanasković, Milan Prljeta, Đorđe Erčević, Jovo Maksić, Miona Marković, Mia Radovanović, Bratislav Slavković, Strahinja Bičanin, Marko Vučetić, Milivoj Borlja, Nikola Pavlović, Ognjen Nikola Radulović, Vahid Džanković, Aleksandar Marković, Ivan Rakić, Petar Maksimović i Božidar Bekirović.

Premijera filma Kralj Petar Prvi održaće se 11. novembra, na Dan primirja u Prvom svetskom ratu, u Sava centru (19:00) i Kombank areni (20:30). Karte su već u prodaji.


I eto nas u njegovoj kući na Senjaku. Kada se kralj Petar I Karađorđević, nakon pet godina izbeglištva, vratio 1919. godine, stari dvor je bio oštećen u ratnim dejstvima. Tražena je kuća u kojoj bi kralj živeo. Odabran je ovaj dvospratni letnjikovac trgovca Đorđa Pavlovića u kojoj je kralj Petar I proveo poslednje dve godine života. U ovu kuću on se uselio 24. septembra 1919. godine i u njoj je živeo do svoje smrti,  16. avgusta 1921. godine. 


Reditelju Petru Ristovskom ovo je prvi veliki filmski projekat, za koji je unapred bio pripremljen upravo zbog visokih produkcionih zahteva, brojnih statista i uslova snimanja koji nisu dozvoljavali nikakvo odlaganje:  

„Imali smo trista,  četrsto ljudi tokom pet nedelja i zaista je trebalo sve organizovati i motivisati sve, i glumce i statiste, da u onako teškim vremenskim okolnostima daju sve od sebe, ali ja sam i sada zadovoljan kao prvog dana. 

Na konstataciju da film deluje više kao savremen vestern i na pitanje kako se uhvatio ukoštac s ovom značajnom temom iz srpske istorije kaže:

„Svestan sam da snimamo film o najtragičnijem periodu srpskog naroda. Od početka sam svim istorijskim ličnostima prilazio kao običnim ljudima. Smatrao sam da samo tako možemo da ih izdignemo u mit, što oni i jesu, jer ne znam nijednu drugu našu istorijsku ličnost koja je kao kralj Petar Prvi sa svojim narodom i vojskom učinila takve podvige, sa toliko hrabrosti. 

Priča o prelasku preko Prokletija je priča biblijskih razmera, ali ja sam hteo da je ispričamo kroz vizuru malih ljudi u velikim istorijskim trenucima.“

Kaže da je pripremajući se za film gledao ratne američke filmove i jedan od retkih naših posvećenih Velikom ratu, „Marš na Drinu“. Svaki ratni film po njemu je ustvari antiratni, jer je „svaki rat pokvaren i zao, gde ginu ljudi koji ni za šta nisu krivi“. Ovaj film definiše kao „sitezu različitih priča, istorijsku dramu s ratnom tematikom.“ Likove opisuje kao ostrašćene, kao one koji izgraju. 


Napomenuo je da ovo nije prvi put da sarađuje sa ocem na nekom filmskom projektu, i da je i ovoga puta rad sa njim bio u „kreativnoj raspravi“, kao i da je njihov dijalog uvek bio konstruktivan, bez obzira na koji je način bio izveden, kao i da je uspevao da postigne ono što je želeo. Primer toga je i potreba patetike u filmu. Na pitanje veze patetike i patriotizma razvila se oštra diskusija.

Bračni par Ristovski branili su njenu upotrebu u filmu („Ne stidim se patetike“; L.R.), čak je „smatraju uzvišenom“ (D,R,), a reditelj Petar je ustvrdio da „ju je svakako želeo da izbegne.“ 

Obratimo se zato struci. Pojam „patetika“ je grčkog porekla, nastao je od reči „pathetikos“, i opisuje osobu koja je strastna, osećajna, dirljiva, ganuta, uzbudljiva, ona koja izaziva uzvišena osećanja, snažna, dostojanstvena, svečana, koja izražava strast (na grčkom – patos). Međutim, na engleskom jeziku, pridev „pathetic” ima sasvim suprotno značanje, i znači – jadno ili bedno. Patriotizam ili rodoljublje je skup snažnih i iskrenih osećanja ljubavi, poštovanja i privrženosti prema sopstvenom narodu i država. Znači ako patetiku prihvatimo kao strast (u njenom izvornom značenju) onda je patriotizam jedan vid njene interpretacije.  


Kuća kralja Petra Prvog Karađorđevića podignuta je 1896. godine. Kuću je kao vilu za odmor u vinogradu podigao trgovac Đorđe Pavlović. Iako podignuta za privremeni boravak, ugled i bogatstvo njenog vlasnika uslovili su da kuća bude znatno veća i reprezentativnija nego što su bili letnjikovci u njenom okruženju. Fasade su akademski oblikovane uz primenu karakterističnih elemenata stila. Stubovi i pilastri nalaze se uz portale i prozore. Timpanoni i nadprozornici predstavljaju dominantnu dekoraciju fasada. Terasa u prizemlju i balkon prvog sprata imaju ograde od balustera. Mansardni krov sa lukarnama završava se ogradom od kovanog gvožđa kao završnim elementom. Nad mansardnim krovom uzdiže se lukovičasta kupola sa lanternom. Svaka od različito oblikovanih fasada ima sopstveni naglašeni centralni motiv definisan isključivo oblikom i dekoracijom prozora.


U vreme useljenja u vilu Petar I Karađorđević više nije bio ni formalno kralj Srbije, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca jer je potpisao abdikaciju 11. marta 1919. godine u korist mlađeg sina Aleksandra. Kralj Petar je u iznajmljenoj kući koju je plaćao sopstvenim sredstvima živeo veoma skromno i povučeno. 

U sobi na spratu nalazili su se krevet, sto, orman, umivaonik, stona lampa, u trpezariji pored nje sto za ručavanje, stolice i orman za posuđe, a u biblioteci orman sa knjigama. Saloni su imali samo najneophodnijim nameštaj. Zidovi su bili skromno dekorisani. Jedino su se u salonu u kom je kralj Petar primao retke posetioce na zidovima nalazili portreti i slike kraljevske porodice. U trpezariji se nalazila ikona Sv. Andrije Prvozvanog, zaštitnika Doma Karađorđevića. U podrumu se nalazila kuhinja.


Lazar Ristovski, producent i glavni glumac, kaže da je ovo projekat na kome je zajedno sa Milovanom Vitezovićem radio čitavih sedam godina:

„I, evo, stigli smo do poslednjeg snimajućeg dana. Produkciono, ovaj film je bio poprilično težak, jer sam godinama pokušavao da pronađem sponzore i nikako nisam uspevao. Bilo mi je poražavajuće da jedna takva tema i lik kakav je kralj Petar Prvi ne nailazi na odziv, naročito onih koji imaju para, srpskih tajkuna.

Ipak, uspeli smo. Radili smo 110 dana, počev od Stare planine, na -20, pa sve do ovih sparnih i toplih dana. Obišli smo celu Srbiju i svuda su nam prilazili ljudi, meštani koji su nam pričali kako su im preci ostali na Kajmakčalanu, Albaniji ili nekim od bojišta iz Prvog svetskog rata. 

Ispoštovana su sva instoriska fakta. Mnoge istorijske činjenice su precizne, ali nismo bežali od emocije, a Petar je sebi dao široku umetnički slobodu i svojim minucioznim radom sa glumcima postigao pravu stvar. Film smo napravili u slavu Srbije i patriotskog osećanja srpskog naroda. Ovo je kruna i na neki način kraj moje karijere, moja najveća i najvažnija uloga.“

Govoreći o problemima s finansijama Lazar Ristovski je istakao velik doprinos srpske vojske, ali i enormne troškove postprodukcije. Tada se obratio opštinama i domovima kulture srpskih gradova nudeći im da unapred kupe karte za film po povoljnijoj (prepolovljenoj) ceni. 

Nije naišao na očekivani odziv, a prijavio se Čačak (kupili su više od 4 hiljade ulaznica). Kazao je i da objedinjeni budžet ( i za za film i za seriju) iznosi oko 2,3 miliona evra, što smatra nije mnogo za ovakav istorijski spektakl. 

Film i serija će se razlikovati po periodu koji obrađuju. Kao što rekosmo, serija kreće od Cerske bitke i traje do Krfa, a serija prati dolazak na vlast kralja Petra Prvog i traje takođe do dolaska srpske vojske na Krf.  Početak emitovanja serije očekuje se posle Nove godine.



Tri godine posle smrti kralja Petra Ministarstvo prosvete je oformilo Odbor za podizanje Muzeja kralja Petra I. U tu svrhu je 1924. kuća otkupljena, podignuta nova ograda sa reprezentativnom ulaznom kapijom zidanom po ugledu na one ispred Starog i Novog dvora i uređena bašta (1926.). Na portalu je bio grb Kraljevine Srbije, kraljev monogram i tri ključne godine iz života kralja, godina rođenja 1844, godina kada je stupio na presto 1903. i godina smrti 1921, sa natpisom „Muzej kralja Petra I“. No, on nikada nije ni bio otvoren. Posle rata je jedno vreme ovde bila škola, da bi potom ovo zdanje bilo zaboravljeno i potpuno prepušteno propadanju. Obnovljeno je 1997. godine po projektu Zavoda za zaštitu spomenika kulture, a danas se koristi za kulturne potrebe opštine Savski venac.


Reč preuzima treći član porodice Ristovski, Danica, koja tumači glavnu žensku ulogu, Makrene Spasojević i čija jurodivost i ljubav prema sinu i pokreću radnju ovog filma.  U emotivnom obraćanju i nju preplavljuju majčinska osećanja:

„Petar i ja smo dugo razmišljali o mom liku, i na kraju smo odlučili da joj damo zanimanje, a to je da bude narikača, ali ne obična, već majke sina jedinca,  one koja je svoj bol iznela u jedno uzvišeno osećanje. Makrenu smo gradili kao paradigmu žene koja sama prolazi kroz rat, koja je izgubila i muža i sina jedinca. 

I kroz taj motiv čarapa koje je ona plela za svog sina, a koga nije uspela da pronađe, pa ih je dala kralju da ih on preda, povezane su u filmu sudbine malih i velikih ljudi u toj tragediji. Ovaj film doživljavam kao trag u večnosti i trag u prolaznosti.“

Petra Karađorđevića je kao mladog iz Srbije proterala suparnička dinastija Obrenović. Knežević Petar se upisuje u pariski Koledž Sen-Barb, a 1862. u čuvenu Vojnu Akademiju Sen-Sir koju završava 1864. godine. U Parizu se bavio fotografijom i slikarstvom, i usavršavao svoje vojničko i političko obrazovanje, ali je umeo i da uživa. Tamo se susreo i prihvatio ideje političkog liberalizma, parlamentarizma i demokratije. Početkom 1868, Knežević Petar je u Beču štampao svoj prevod knjige engleskog političara i filozofa Džona Stjuarta Mila „O slobodi“, koji će postati njegov politički program.

Petar se, 1870, pridružio Legiji stranaca francuske vojske i sa njom učestvovao u brojnim borbama zbog čega je odlikovan spomenicom rata. Pouzdano se zna da je kralj Petar I Karađorđević bio mason i da je bio iniciran tokom svog boravka u Francuskoj pod imenom Petar Mrkonjić. Godine 1875. radio je na organizovanju i aktivno učestvovao u bosansko-hercegovačkom ustanku pod istim pseudonimom kojim je primljen u slobodne zidare. Nakon neuspele Topolske bune 1877, vodio je živu političku aktivnost. U leto 1883. godine na Cetinju se oženio kneginjom Ljubicom-Zorkom, najstarijom kćerkom crnogorskog kneza Nikole.


Glumac Radovan Vujović, publici poznat iz „Vojne akademije“, sada tumači ulogu tipičnog srpskog seljaka, ciničnog i snalažljivog, onog koji pljuje i vlast i kralja, rekao je da su uslovi snimanja bili izuzetno teški, ali istovremeno i stimulativni:

„To što smo snimali na snegu, mrazu i minusu zapravo je doprinelo autentičnosti filma, jer smo snimali baš u onim okolnostima u kojima su ti ljudi prolazili te teške dane.“

Na konstataciju da se odomaćio u vojnoj uniformi šeretski odgovara:

„To se dopada mojoj babi. A sad je uniforma iz njenog vremena.“

Srpska vojska je 1903. izvela državni udar, i proglasila kneževića Petra Karađorđevića za kralja Srbije, što je svojim izborom potvrdila Narodna Skupština 4. juna. Krunisan je 21. septembra 1904. godine. Čim je krunisan i zaseo u dvor, uveo je strogu kontrolu svih rashoda. Sa jelovnika je izbacio specijalitete stranih kuhinja i naredio da se pripremaju isključivo srpska, jeftinija jela. Svojim naslednicima, Đorđu i Aleksandru, uplaćivao je skroman obrok u obližnjem hotelu.


No, kralj Petar I suočio se i s ozbiljnim preprekama an samom početku svoje vladavine. Zemlja je bila rastrzana unutašnjom političkom borbom,  a strane sile su se držale u najmanju ruku rezvisano (povukle su svoje ambasadore, zamrzle diplomatske odnose i uvele sankcije Srbiji), usled surovog obračuna s Aleksandrom Obrenovićem i Dragom Mašin (oficiri su bukvalno raskomadali njihova tela i bacili s drugog sprata). No sve to nije omelo poslovično dosledne Engleze da u Londonu, 1904. godine organizuju aukciju ličnih predmeta kralja Aleksandra i kraljice Drage (svečana uniforma kralja, venčanica i dijadema kraljice). Austrougari su u okupiranom Beogradu ekshumirali posmrtne ostatke nesrećnog bračnog para i među Draginim kostima pronađeni su ostaci fetusa.

Dva nova glumačka imena koja će ovaj film sigurno učiniti prepoznatljivim, Aleksandar Vučković i Milan Kolak, prvi u ulozi regenta Aleksandra Karađorđevića, a drugi mladog ratnika Marinka Spasojevića, oduševljeni su radom na filmu i činjenicom da je im je prvi veliki projekat upravo sa ovako velikom istorijskom temom. 


„Prvi put sam na filmu. Najveći izazov mi je i bio to što sam igrao regenta Aleksandra, koji i nije bio baš omiljeni čovek, ali sam zajedno sa Petrom pokušao da nađem argumente za njegov karakter i da mu priđem što objektivnije, i mislim da sam uspeo da ga opravdam“, smatra Aleksandar Vučković.

„Tumačio sam lik jedinog seljaka kome je lično neki kralj ikada podigao spomenik, iako on deli sudbinu sa mnogim seljacima, koji su upravo svojim žrtvama ugradili temelj u modernu Srbiju. Drago mi je što sam svojim skromnim umetničkim doprinosom deo jedne filmske epopeje“, izjavio je Milan Kolak.


Kralj Petar I živeo je skromno, od plate koju je za svoj rad dobijao od države. Kako mu je za udaju ćerke hitno bilo potrebno 200 hiljada dinara za pomoć se obratio ministru finansija, Lazi Pačuu. Kralj je imao nameru da potrebnu sumu podigne iz državne kase odmah, a da mu se ona posle odbija mesečno od plate. Ovaj predlog ministar je glatko odbio.

„Ne može! Umre kralj, ne daj bože, a smrtan je kao svi mi. Ko će onda da vrati dug državnoj kasi?! Zna se, Laza! Ili, političari nateraju kralja da abdicira. Ko će da plati dug?! Opet Laza“, ovako je ministar obrazložio svoju odluku. No, nije bio posve okrutan i neosetljiv na roditeljsku ljubav. Posavetovao je kralja da podigne kredit u banci. Čak se ponudio da mu bude žirant. Kralj Petar se nije nimalo naljutio već je novac zaista uzeo od banke. Uostalom i on sam, koji je pozajmljivao siromašnima, odbio je jednu Aleksandrovu molbu za finasijsku pomoć.


Vraćamo se opet na konferenciju i zaključujemo je. Najviše osmeha izmamio je, svakako, dečak Ivan Vujić koji u filmu tumaču ulogu Momčila Gavrića, najmlađeg kaplara u Prvom svestkom ratu, koji je sazreo u jednom danu, kada su mu pobili porodicu. Ivan je kazao da je uz veliku pomoć i strpljenje reditelja i glavnog glumca uspeo da tokom snimanja uradi ono što je od njega traženo i nada se nastavku uspešne glumačke karijere. Najteže mu je bilo da odglumi plač, ali je uz pomoć, eto i to uspeo („skocentrisao se“).


Od svoje apanaže kralj Petar I je punih sedam godina otkupljivao i njive u Topoli. Na njima je podigao Zadužbinu na Oplencu. Crkvu Svetog Đorđa zidao je punih pet godina (od 1910. do 1915). Svojim novcem plaćao je gradnju i crkve i kuće, ali i zasade vinograda i zidanje podruma za vino.

U emitovom isečku iz filma (trizer) vidimo kralja Petra kako vodi srpsku vojsku preko nekih snežnih planinskih venaca. 

Onda pronalazi malog vojnika koji na kapi ima istu elipsastu kokardu kao i on, sa trobojkom i njegovim monogramom. 

Neobjavljene priče F. Skota Ficdžeralda "Umrla bih za tebe"


Svetska književna javnost je krajem 2016. i početkom 2017. godine bila oduševljena otkrićem neobjavljenih priča čuvenog pisca romana „Veliki Getsbi“ i „Blaga je noć“, Frensisa Skota Ficdžeralda. Izdavačka kuća Laguna je u kratkom roku otkupila prava i objavila na srpskom jeziku knjigu „Umrla bih za tebe“ u prevodu Marka Mladenovića.

Svih osamnaest kratkih priča ovde sakupljenih bilo je u ovom ili onom smislu izgubljeno: izgubljeno fizički i otkriveno tek nedavno; izgubljeno u metežu Ficdžeraldovog kasnijeg života; izgubljeno za čitaoce pošto njegovi urednici katkada nisu razumeli njegove tekstove. Ove zanimljive pripovetke pružaju nov uvid u razvoj Ficdžeraldove karijere, i pokazuju njegovu stilsku umešnost i maštovitost pisca koji je bio jedan od glavnih predstavnika „izgubljene generacije“.

Ficdžerald je bio izvrstan pisac kratke proze. Njegove pripovetke su često za njega bile početna tačka za ideje, opise, likove i mesta budućih romana. Verzije ovde štampanih pripovedaka poslednje su preživele verzije na kojima se može utvrditi da je Ficdžerald radio.

Knjiga sadrži izuzetno informativan uvod i napomene urednice američkog izdanja knjige En Margaret Daniel za svaku pojedinačnu priču. „U slučajevima gde su preživele razne verzije neke priče, rukovodila sam se njegovim navedenim izborom. Na primer, Ficdžerald je pristao da skrati ’Žene u kući’ u daleko kraću priču pod nazivom ’Temperatura’, ali ishod mu se nije dopao i zahtevao je u svojim pismima da se za izdavanje nudi duži, izvorni tekst“, napomenula je urednica.

Knjiga neobjavljenih priča F. Skota Ficdžeralda „Umrla bih za tebe“ sadrži i brojne fotografije iz privatne arhive velikog pisca, kao i faksimile njegovih započetih priča, uz komentare pisane rukom.
Američki pisac Frensis Skot Ficdžerald danas se smatra jednim od najvažnijih i najomiljenijih pisaca XX veka. Njegove novele i romani obeležili su džez eru. Ovaj izvrstan pisac kratke proze je bio pripadnik briljantne „izgubljene generacije“ zajedno sa Foknerom, Hemingvejem, Dos Pasosom i Tomasom Vulfom. Ficdžeraldov roman „Veliki Getsbi“ smatra se klasikom svetske književnosti.

Zbirka izgubljenih pripovedaka „Umrla bih za tebe“ je pravo blago za sve ljubitelje proze čuvenog pisca, kao i za buduće pisce i teoretičare književnosti. Možete je pronaći u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, online knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.

„Pored puta“ Ive Andrića u prodaji od 2. avgusta

 
„Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina“, rekao je Ivo Andrić, svestan neprolaznosti dela koje je iznedrio i zadužbine koju je time podigao u svom narodu.

Knjiga „Pored puta“ našeg nobelovca obuhvata nedovršene prozne celine „Znakovi pored puta“, zapise iz Andrićevih beležnica „Sveske“, nedovršeni roman „Omer-paša Latas“ i nedovršenu zbirku priča „Kuća na osami“.

Sabrani u jednu knjigu ovi rukopisi su neodvojivi deo Adrićevog kapitalnog opusa i kao takvi ključ za razumevanje njegovog književnog postupka i dela.

Čitajući „Znakove pored puta“ osetićete raspoloženje, impresije i misli koje su bile preokupacija našeg jedinog Nobelovca. U ove gotovo svakodnevno pisane tekstove spadaju i saveti za pisce, beleške o jeziku i književnosti, zamisli i skice budućih priča.

Pod naslovom „Sveske“ obuhvaćeni su mnogobrojni citati i zapisi iz piščevih beležnica od kojih su mnogi njegovi ispisi na stranim jezicima ovde prvi put prevedeni i kao takvi upotpunjuju Andrićevu zaostavštinu.

Radnja nedovršenog romana „Omer-paša Latas“ smeštena je u Sarajevo u drugoj polovini XIX veka, gde nas Andrić svojim jedinstvenim stilom vešto vodi kroz život osmanskog paše srpskog porekla koji je poslat u Bosnu da suzbije pobunu bosanskih begova protiv sultanovih reformi.

Knjiga „Pored puta“ krunisana je nedovršenom zbirkom priča „Kuća na osami“ koja je sastavljena od jedanaest pripovedaka. Ova zbirka je objavljena posthumno i predstavlja svojevrsnu rekapitulaciju Andrićevog pripovedačkog opusa.

Književni dragulji koji su pred čitaocima idealna su prilika da upotpunite svoju kolekciju Andrićevih dela.

Knjigu „Pored puta“ u tvrdom povezu možete pronaći od četvrtka, 2. avgusta u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, online knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.