Na početku kolekcije esejiziranih pripovesti simpatičnim, samodramatizujućim i iskrenim rečima, Frenzen priznaje:
„Odgajen sam uz provincijski strah od preteranog blebetanja o sebi...”
Taj strah je prevazišao zahvaljujući Henriju Fajnderu, uredniku u Njujorkeru. Lična istina i iskrenost oblikovale su tekstove u ovoj knjizi u sudarima nebeskih otajstava sveta ptica i „realnosti” simulakruma svakodnevnice. Prostor između ispunjava civilizacija, skup navika i „vrednosti” koje jedino realno uporište imaju u konzumerizmu i odstupanju od ontoloških vrednosti života. Čovek je napustio sebe i potrebno je vreme i razboritost da bi sebe ponovo sreo, na neobičnim mestima i u nekom drugom. Nekada su to knjige, nekada fotografije, svet ptica najčešće. Samo iskustvena hobotnica tema, motiva i slojeva značenja velikog pisca, može da objasni i stvori koliko-toliko uverljivu sliku o uporištima smisla koja smo napustili i životu od koga smo odustali.
Ne postoji evolutivniji književni žanr od eseja, koji bolje i uspešnije zauzima oblik svoga doba, obuhvatajući mnoštvo mikronarativnih i neuralgičnih tačaka svakodnevnog iskustva i civilizacijskog pamćenja. Lična iskrenost i otvorenost stvaraju sinkretistički identitet tekstova u ovoj knjizi. Džonatan Frenzen nalazi originalan način da objasni stvarnost esejistički objektivizovanim istinama i gorkim iskustvima autodestruktivnih procesa uništavanja identiteta prirode i suštine života jer:
„Pisanje ili čitanje eseja nije jedini način da zastanete i zapitate sebe ko ste u stvari i šta vaš život znači, ali jeste dobar način.”
Prevod sa engleskog: Danko Ješić


Нема коментара:
Постави коментар