понедељак, 18. јун 2018.

JDP: Zašto je poludeo gospodin R?




“Ne postoji društvo, postoje samo pojedinci i njihove porodice". (Margaret Tačer)

JASNO JE DA NI POJEDINAC NE MOŽE BEZ ZAJEDNICE, A NI ONA BEZ NJEGA. 

SUDBINSKI SU POVEZANI; MEĐUZAVISNI I MEĐUUZROČNI. 

PA, KOME, ONDA, DATI PREDNOST: DRUŠTVU ILI INDIVIDUI?

I KO U TOJ IGRIU DOBIJA, A KO GUBI?




Premijera predstave “Zašto je poludeo gospodin R?” Rajnera Vernera Fasbindera i Mihaela Fenglera u režiji Bobe Jelčića biće održana u sredu 20. juna u 20h na sceni „Ljuba Tadić“. Prva repriza je već sledeće večeri.

U autorskom projektu hrvatskog reditelja Bobe Jelčića,  koji premijerno režira u JDP-u i Srbiji uopšte, igraju Boris Isaković, Nataša Tapušković, Branko Cvejić, Dubravka Kovjanić, Milan Marić, Bojan Dimitrijević, Jelena Stupljanin, Vesna Čipčić, Feđa Stojanović i dečak Pavle Korać. 

Dramaturg je Nataša Govedarica, scenograf Aleksandar Denić a kostimograf Maja Mirković.


Film RajneraVernera Fasbindera i Mihaela Fenglera “Zašto je poludeo gospodin R…” (Warumläuft Herr R. Amok) u trajanju od 84 minute snimljen je 1970. godine.  Imao je sve šanse da osvoji Zlatnog medveda na  XX Filmskom festivalu u Berlinu 1970. godine, da isti nije prekinut. Fasbinder je izjavljivao da ne voli taj film. Snimio ga je kada je imao 25 godina. 


Umetnički direktor JDP-a Gorčin Stojanović rekao je na današnjoj konferenciji za medije najavljujući ovu premijeru, da su pregovori s rediteljem trajali punu deceniju, da komad donosi osveženje u programskom sadržaju i u formi. Kostatujući da se repertoarska politika JDP zasniva na četiri stuba - domaći i strani, klasični i savremeni tekstovi, te da smo, sada, svedoci podizanja petog, koji na neki način objedinjuje sva prethodna četiri, a donosi i drugačiji istraživački komad. Komad objedinjuje, jer je i klasik, a opet savremen, koji se bavi temeljnim ljudskim stanjima na nekonvencijalan način. Zaključuje:

“Ono što svi mi živimo i razaranje ideje društvenosti se dobro ogleda u ovoj predstavi.”



Bobo Jelčić je izjavio da je Fasbinderov film gledao kao klinac, ali da je on ipak na njega ostavio dubok trag. Da je to radikalno seciranje društva i začetaka neoliberalizma, te njegovih mehanizama da funkcije s države svale na pojedinca, kao i intimistički osvrt na tu transformaciju društva, na pitanja moralnih i etičkih normi čoveka. O tekstu, koji je za ovu inscenaciju, upriličila Nataša Govedarica, kaže da je pun jasne naracije, a da neoliberalni princip organizacije društva lažno stavlja pojedinca u žižu zbivanja, uvaljujući mu samo teret problema. Konstatacijom da sama ideja neoliberalizma s sobom donosi i poprilične štete, te i da se ona u zemljama regiona pretvorila u sveopštu pljačku: 

"Nemačka nakon rata počinje da raste u veliku silu i u tom progresu, gazi sve pred sobom. To su začeci neoliberalizma s čim imamo posla i dan danas. Pojedinac je fokus našeg bavljenja vremenom u kojem živimo. On se lažno stavlja u središte zbivanja, daju mu se prava i sloboda, a zapravo se radi na tome da se pojedinac uništi. To je paradoks u kome mi danas živimo.”

Nataša Govedarica koja je upriličila film za scenu, kaže da je morala da redukuje broj aktera, a da je predstava kolektivni čin, kome su svi dali svoj doprinos. 


Gospodin R koji je na putu da poludi je Boris Isaković, koji je ovom komadu pristupio kao izazovu:

“Sve više verujem, zapravo, u pozorište u kojem ne postoji deljenje uloga, već otvaranje kreativnog prostora u kojem svi možemo da učestvujemo. Bobo je imao moć da otvori taj kreativni prostor. Svi su bili raspoloženi za tu vrstu vid igre. Pavle je bio tu da nas podseti kako.”


Rezultat je, po njegovom mišljenju, neobični pozorišni čin. Kaže da nije član JDP-a, više stalan gost. Raduje ga što je ovo komad iz nekog drugog repertoarskog okvira. 


Njegova supruga je Nataša Tapušković koja se odmah ogradila i negirala da je ona odgovorna za R-ovo duševno stanje. Negde intimno, priznaje, raduje je susret s nemačkim dramskim tekstovima. Fasbinder je, po njenim rečima “delikatan i plemenito subverzivan”. Rad na komadu je tekao tako da je “svako dobio saznanja o sebi i svom radu.”

Vesna Čipćić se posle duže pauze vraća u JDP (od “Veselih žena vinzorskih”):

“Ni manje uloge, ni veće radosti!”, konstatuje uz napomenu da s mnogim kolegama radi po prvi put.  Rad opisuje kao provokativan. 


Priseća se studenskih dana i Fasbinderovog “Aleksandarplaca”.  Komade Bobe Jelčića gledala je daleko od Beograda i raduje je činjenica da je to sada moguće i kod nas. 

Feđa Stojanović je treći put u JDP-u. Skromno konstatuje da su sve tri predstave u kojima igra nagrađivane.

“Pa, zato te i zovemo“, nadovezuije se šeretski Gorčin. 

“Ovaj komad je veliki poklon!”, zaključuje egzaltirano Feđa.

“Ma, idi!”, uzvraća trenutno i postiđeno Boba: “Ko zna šta će sada ljudi pomisliti!”

Branko Cvejić sve češće biva u asamblu najstariji što ga silno raduje. Oseća se prijatno, posle “rupe” od deset godina kada se bavio drugim poslovima. Uči od početka.

Bojan Dimitrijević rad opisuje kao bezbrižan, bez stresa, te da nije svestan rezultata pošto je proces još u toku.

Jelena Stupljanin je imala želju da radi sa Bobom Jelčićem.  A kada joj se želja ostvarila, rad opisuje kao specifičan.



Izvod iz intervjua Bobe Jelčića za program predstave Zašto je poludeo gospodin R?


“Mašina uzleta melje pojedinca. 

Fasbinder se buni protiv nehumanog napretka. Nama je blizak ovaj film, u vreme dok mi u našim zemljama koje su nastale posle rata ili u vreme rata, nastojimo (mada ja ne volim tu vrstu analogija) da se prikimo za bolji život koji nam nudi EU ili neko drugo telo, kad naši političari konstantno govore o 4,0 % napretka, povećanju BDP-a. 

Ako pratite vesti, najčešće su rečenice o jednom fiktivnom porastu BDP-a, koji se onda preliva na porast plata, penzija, sugerie se svim sredstvima ekonomska stabilnost, jedan napredak, suficit sredstava koje imamo, zapravo, jedna bolja budućnost. Pritom, ostale su u pojedincima traume od rata i ne samo od rata, a one traju. One ne prate uzlet koji je ipak fiktivno ukucan u naš medijski prostor. 

U tom smislu, zanima me što je intima u okviru jedne deklarativno političke situacije koja ne dopušta intimi da bude intima, koja se inficira svime pomenutim, pa se preliva na nekakvu socio-psihološku stabilnost pojedinca. I pojedinac je u stanju, ili može doći u stanje frustracije, nezadovoljstva, pa i amoka. 

O tome se ovde i radi.” 

REČ UREDNIKA KULTURNIKA:

ŽIVIMO U VREMENIMA TEŠKIH SAMOOBMANA

Svakodnevni život ljudi teče negde u raskoraku između njihovih želja, nadanja, ideala i iluzija i onog stvarnog, nemilosrdnog. Koliko je svako od nas sposoban da se nosi s tim teretom? Gde nastaje tačka pucanja?  Šta biva kad se ove dve projekcije, koje ne borave u istom prostoru, konačno sukobe? Da li je društvo grob za pojedinca ili prijatno utočište?

Ovo je priča o tzv. "malom čoveku", ovo je komad o našem vremenu koje nismo dobrovoljno izabrali.  Koji su nam nametnuli neki bezlični, patetični likovi. Komad započinje podizanjem sivog zastora od čvrstog materijala i na kauču vidimo zamrznuti kadar naizgled srećne porodice, poput onih na propagadnim, američkim plakatima iz 60-tih. 

 "Malo manje razgovora, malo više akcije, molim
Sva ova pogoršanja me ne zadovoljava..."

No, ta porodica je sasvim nalik ovim sadašnjim. Svako od troje članova (otac arhitekta, majka domaćica i sin školarac) u svojim su svetovima i nema tu one bliskosti koju očekujemo. Njiihova svakodnevnica je na granici egzistencije s visoko postavljenom lestvicom iščekivanja, te im se životni prostor naizmenično širi i skuplja, zavisno da li su u realnosti ili u snovima. Čak i u vlastitom domu oni se suočavaju s teškoćama koje surovo ruše njihove iluzije o boljem životu. Iz svake scene izbija frustracija i neurotičnost. Glimci više defiluju scenom, nego što na njoj borave. I kada su tu, nemaju ni trenutka spokoja, stalno se nešto mrgolje. Za ove potrebe angažovani su i članovi JDP-a koji su obično iza kulisa. Najdirljivija je ona scena kad otac propituje sina i pronašivši mu greške u domaćem zadatku, objašnjava da ako sam ne uoči svoje greške, uočavaće ih drugi... 

Stub porodice je i sam nesiguran, sapet, nepreduzimljiv, reči mu od muke zastaju u grlu kao riblja kost, preispituje se i strahuje, a nada se unapređenju. Način na koji je ovaj lik dočarao maestralni Boris Isaković je komičnost na granici mere, više mimikom, gegovima i isprekidanim govorom kojim pokušava u nešto sam sebe da ubedi, te me je podsetio na Homera Simsona. Čoveka koji samo što nije iskočio iz sopstvene kože. Koji traži utočište u društvu, tamo gde ga ne može naći. Traži razumevanje u svom domu, a i sam nije spreman da ga pruži.

Dobro ilustruje, ali poprilično nervira politička onanija koja dolazi s ekrana u vidu dosadne, obećavajuće deklamacije o tamo nekom boljem životu, a koja se pojavljuje periodično, ali se pojavljuje neminovno. 

Supruga g-dina R, Nataša Tapušković i njena drugarica Jelena Stupljanin maestralno dočaravaju sve one isprazne priče ispaljene rafalno, u beskrajno dugim monolozima. To je, ipak, samo još jedan od načina samoobmane i prikrivanja nagomilanog straha. Ništa ih ne može zaustaviti dok frenetično deklamuju ono što su naumerile, a njihova upornost i doslednost, uprkos svemu, sasvim opavdano su bile nagrađene aplauziom. 

"Zatvorite usta i otvorite svoje srce i, dušo, zadovoljite me" 
Moram da zapazim još nešto. Spontani, nesuzdržani smeh na ovakve scene nekih iz publike kao da je nervirao neke druge. To već postaje praksa. Moje mišljenje je da pozorište nije crkva, da je to mesto za opuštajuću terapiju, te svakome preporučujem da ne sitičari na to kako ko reguje na  nadražaje koje dolaze sa scene.  

No, ono što je u ovom komadu zlokobno i gradi napetost je upravo nedostatak govora. Tišina. Koja je uvertiva, koja je odelo praznine koju likovi nose u sebi
Ostaje pitanje kako će se ova porodica izboriti s tom i tolikom teskobom, s takvim životom prepunom iščekivanja koja ne dolaze? 

* Little Less Conversation Elvis Presley


RAJNER VERNER FASBINDER je rođen je u Bad Vershofenu u Nemačkoj 31. maja 1945. godine, a gotovo čitav život proveo u Minhenu. Rano je počeo da piše priče i pesme i postavlja pozorišne predstave. Prvi kratki film snimio je sa dvadeset godina. Tri puta je pokušao da se upiše na filmsku akademiju, ali je  svaki put bio odbijen.
Godine 1967. priključio se action-theateru u Minhenu gde je režirao, igrao i pisao, postavši vrlo brzo predvodnik trupe. Pošto se ona ubrzo raspala, Fasbinder je, s uglavnom istim umetnicima okupljenim oko sličnih ideja, formirao novu i nazvao je Anti-theater. Period od 1969. do 1976. bio je najplodniji u Fasbinderovom kratkom veku. Ma kako uzbudljiva bila, njegova pozorišna karijera (predstave u Minhenu, Bremenu, Bohumu, Nirnbergu, Berlinu, Hamburgu i Frankfurtu, gde je dve godine rukovodio kućom Theater am Turm zajedno s Kurtom Rabom i Roladnom Petrijem) deluje sićušno u poređenju sa ogromnim uspehom na filmu i televiziji. Od 1976, Fasbinder je međunarodna umetnička zvezda; dobija nagrade na vodećim filmskim festivalima, a premijere i retrospektive organizuju se u Parizu, Njujorku, Los Anđelesu. Svetske premijere, zajedno s prvom studijom o njegovom umetničkom radu koja se pojavila u Londonu, doprinele su da Fasinderovo ime postane poznato među filmofilima širom sveta. Fasbinder je bio pokretač, pogon Novog nemačkog filma. Iznenadna smrt 1982. simboličan je kraj jednog od najuzbudljivijih i najoriginalnijih perioda nemačke kinematografije. 

BOBO JELČIĆ  je rođen 1964. godine u Mostaru. Diplomirao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Režirao je u svim većim pozorištima u Hrvatskoj: S druge strane, Galeb, Izlog (ZKM); Allons enfants (Dubrovačke ljetne igre); Tihi obrt (ADU); Ko rukom odneseno (Kultura promjene); Na kraju tjedna (HNK Zagreb); Govori glasnije (Satirično kazalište Kerempuh). Režirao je i u pozorištima u Nemačkoj, Švajcarskoj, Austriji i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Profesor je glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. 

Od 1995. godine sarađuje sa Natašom Rajković, koristeći nove metode u radu s glumcima. Reč je o specifičnom procesu tokom kog glumci, zajedno sa rediteljem, na probama razvijaju postavljene teme, postajući tako koautori predstava. Koristeći ovu metodu, realizovali su nekoliko predstava među kojima su: Promatranja (1997), Usporavanja (1998), Nesigurna priča (1999), Heimspiel (2002 Hanover), X Wohnungen (2002 Duizburg, 2004 Berlin), S druge strane (2006), Fast Sicher (2007 Cirih) i Izlog (2010, predstava je gostovala na Bitefu 2011). 

Godine 2005. tandem Rajković-Jelčić završava svoj prvi eksperimentalni film Ono sve što znaš o meni, koji je imao premijeru na Filmskom festivalu u Motovunu. Prvi samostalni dugometražni igrani film Bobe Jelčića Obrana i zaštita premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Berlinu (2013). Film je nagrađen na festivalu u Ljubljani a na festivalu u Puli dobio je sedam Arena. Bogdan Diklić, koji u ovom filmu tumači glavnu mušku ulogu, dobio je nagradu na festivalu u Sarajevu. 

Bobo Jelčić je dobitnik brojnih priznanja. Prvi put režira u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Srbiji uopšte.

Rajner Verner Fasbinder
Mihael Fengler

ZAŠTO JE POLUDEO GOSPODIN R?

Rainer Werner Fassbinder, Michael Fengler

Warum läuft Herr R. Amok?

Prevod s nemačkog Jelena Kostić Tomović

Režija                   Bobo Jelčić
Dramaturgija                     Nataša Govedarica
Scenografija                      Aleksandar Denić
Kostimografija                  Maja Mirković
Scenski govor                   Ljiljana Mrkić Popović
Dizajn svetla                      Dejan Draganov
               


Lica:      
               
Gospodin R.                      BORIS ISAKOVIĆ
Gospođa R.                        NATAŠA TAPUŠKOVIĆ
Šef                         BRANKO CVEJIĆ
Hana                     DUBRAVKA KOVJANIĆ
Kolega 1                              MILAN MARIĆ
Kolega 2                              BOJAN DIMITRIJEVIĆ
Komšinica                           JELENA STUPLJANIN
Baka R.                 VESNA ČIPČIĆ
Deda R.                               FEĐA STOJANOVIĆ
Amadeus, sin                    PAVLE KORAĆ
Saradnik                              RADE STOJILJKOVIĆ
               
               
Organizator                       Vladimir Perišić
Inspicijent                          Rade Stojiljković
Sufler                   Dragana Anđelković
               
Majstor svetla                  Branko Radinović-Protić
Majstor zvuka                  Krešo Horvatić


Нема коментара:

Постави коментар